Marketing
...PRIČA Nagradni natječaj ...autor... Sanja Pilić
...Ukoliko se zelite rijesiti problema u zivotu, najjednostavniji nacin je da promijenite svoj stil odijevanja. Svojedobno sam po svijetu salabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke njezna srca koja pokusava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru.
Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedecih sto i pet godina.
Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage djecice obvezatno sam birana u savjet "Doma i skole" jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteza uvijek zagarantirana, zasluzuje kaznu da sastanci i mlati praznu slamu o tome sto bi trebalo promijeniti u sustavu skolovanja umjesto da pije koktele na obali mora.
S vremenom sam uo čila da mi torba neprimjetno raste , raste i raste : u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam procitala na poslu , razne alatke , pipe i kistovi , "uradi sam " literatura , loncanice s cvijecem , pribor za prvu pomoc , sklopivi kisobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domacica iz provincije . Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost.
Sto se tice suknje ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug. Naravno, tijelo je iskoristilo mogucnost da se siri u svim smjerovima, pa se sirilo. Kako je dusa takodjer bila dobrostiva pocela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rodjendane, vjencanja i sprovode unutar mjesne zajednice.
Svu svoju osobnost ubacila je u rajcice i zafrige, umake i sosove, rostilje i cuspajze, knedle i salate, ribu na leso i pudinge, palacinke i kolace, torte i sladolede. Noge su mi od silnog rada otezale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla sto radosnije plivati svojim zivotom. U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojcicama, vjencana kuma rodjenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkorocni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ustedjevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sazalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplacivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i cuza.
Jednog dana razgledavajuci na rasprodaji opet povecu torbu s bezbroj dzepova u koje svasta stane, dotaknula me, bolje receno sljagnula me Bozja ruka, a potom je Svevisnji zaurlikao: Ukoliko ikada vise kupis torbu vecu od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit cu te na lomaci!
Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde dozivjela sam prosvjetljenje.
Lomaca je lomaca, Bog je Bog, a naredba je naredba. Zivot je, zapravo, jednostavan. Trube su zatrubjele, more se otvorilo.
Kao prava preobracenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlucila sasvim promijeniti stil zivota. Dosla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjecala, vrecaste haljine, kojekakve trenirke i slafroke; zatim pedesetlitarske loncuge i tave ciji obujam je bio dovoljan da cetveroclanu obitelj zastiti od kise ukoliko je potrebno, ledenice, jedaci pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smocnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobicak za ljencarenje, dokolicu i nemisljenje. Sve sam to obavila prije nego su se najdrazi vratili kuci: jos sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, siljastim petama i dva svijetloplava kostimica broj premala u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da ce nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokolicare i jadnike. Dok sam nabadala u stiklama po ulici pazeci da se ne stropostam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj sini, napokon sam bila usredotocena samo na sebe, a ne na buducnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera. Odjednom sam razmisljala je dino o tome kako disati a da se usici na kostimu ne rasparaju, kako prijeci krizanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti.
U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno odrzavajuci ravnotezu, a u torbici najmanji novcanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruz.
Izbacila sam fotografije djece, muza i psa,cetverolisne djeteline, plastičnog prascica i clanske iskaznice kojekakvih udruzenja, i mada sam zapravo bauljala, cinilo mi se da letim.
S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas pocnu vise cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad,odmah su se primila spremanja sobe, glacanja, bacanja smeca i nikad me vise nisu zapitala da im posudjujem lektirne naslove u knjiznici.
Muz me poceo izvoditi na ruckove, jer se asortiman jedaceg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kuci sam pocela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ruzicaste natikace s perjem cija je peta s svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu. Ako razvijete krhkost, sve probleme će se poceti rjesavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira zeljeznicke pruge i pretvorila se u Trnoruzicu.
Kakav odmor! Kakva bajka! Jos sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugacke da i izgledaju seksi i nista vise ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u sirem smislu i na sastancima urednistva biblioteke "Razdor" poceli su me gledati s uvazavanjem. Celjad oko mene, ukljucujuci i muza, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Pustam ih da misle sto zele i ludo se zabavljam. Naucila sam hodati u stiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gleznjeva, lomova kostiju i cini mi da sam pronasla sebe. Hm, da, potvrdjuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je zivot je-dno-sta-van.
To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Svejk, Barbie i jos poneki.
Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u pocetku.
Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek mozes biti jos slobodnija i jos, jos sretnija! ...
Post je objavljen 07.07.2007. u 15:08 sati.