Danas, ili ti jučer je točno godinu dana da sam postala baka. Bože kako je proletilo.
Šta godina, proletilo je 27 godina,od kad se rodila Lavica.
Te noći prije godinu dana probudio me mobitel: mama, puko mi je vodenjak. Bilo je 2 u noći. Taman sam valjda zaspala. U sekundi sam bila budna, probudila i Rokera, uzšetala se po stanu kao da ja trebam rodit. Znam samo da sam se bojala, jako bojala, jer rađala je moja kćer. Sjela sam u kuhinju, moje omiljeno mjesto, napravila si nesicu, i čekala. Pet dana prije poroda već je bila u bolnici. Sitna je, nježne građe, više izgleda ko djevojčica, nego zrela žena. Pričala je kako je sestrama u bolnici sve namještala da vide vjenčani prsten, da ne pomisle da je maloljetna majka. Jedna ju je i pitala koliko ima godina, uz njen zaključak da je mislila da ima 16. I kako da se ne bojim za to svoje malo plavo oko. I još, sve što čitaš što se događa na porodima po bolnicama, umirala sam tih par sati. Molila Boga. Pušila. Plakala. Uzela svoj rokovnik i počela pisat, još nisam bila na blogu, koja šteta. Napisala sam joj pismo. Ljubavno.
Sjećanja su navirala, unatrag. Bila sam hrabra kad sam nju rađala, nije bilo straha,nisam ništa znala, ništa loše. Spremila sam se , sjela u taxi, i otišla rodit. Nije bilo ni fiksnog telefona u stanu, jedan u cijelom stubištu. Ta je žena radila uslugu mojoj staroj, i mužu, i zivkala bolnicu, ona je donijela vijest kad sam rodila. Nije bilo muža na porodu, nije bilo posjeta, nije bilo ni prozorčića, da vide bebu. Nije bilo unošenja hrane, pa da se najedeš. Nisi smjela imat normalne uloške,samo zelena krpa. Nisi smjela nosit gaće, drž rukom kad ideš na WC. Nije bilo lijepe riječi dok rasturaju trudovi. Jebote ponekad pomislim kao da sam rađala u srednjem vijeku. Šest godina kasnije, puno bolje, ali ni blizu kao danas.
Te noći u 4 i 15, moja Lavica je donijela na svijet Bakinozlatomalo. Baka je iz prve ruke dobila vijest mobitelom. Koji napredak.
Danas Bakinozlatomalo puže, penje se uz trosjed, vrišti, smije se stalno. Odmotavo je s dedom poklon uz vrištanje i smijeh. Uživancija. Ma-ma, ta-ta,ba-ba, de-da. za sad toliko.
To mi je bio prvi dio dana, onaj ljepši.
Drugi dio je bio -Registracija i obvezno osigurenje. Pljuc 3200KN, što keš, što kartica. No i tu veselje, Jadransko osiguranje časti sa 150 Kn, iz čistog mira, ne možeš vjerovat. Prva rata umanjena za taj iznos. Nije puno, ali veseli takav poklon.
Večer proveli kupujući perilicu rublja za more, i to uspješno, Otvaranje odozgo, mali broj okretaja-500, za dole dovoljno, 1700KN.Super zadovoljna.
I opet pjevam:
Hej, hej prođe ovaj dan, prođe ovaj dan
dan kao san.......
Naravno opet Drugi način, je ih vadim iz naftalina.
Još kad smontiram kazić, tek će te ih čut.
Laku noć, svitu moj!
Post je objavljen 06.07.2007. u 23:42 sati.