I tako na toj pozornici sto zivotom ju zovu, gdje iluzija i stvarnost granice ne poznaju, mi smo u istome trenu hladni kamen sto stvara jeku od tudjih glasova i prosjak sto moli za gros ljubavi...
Slijepi od zelja sto samo se u snovima ostvaruju, jadni jer tezimo necemu sto nikada necemo osjetiti na svome dlanu, umorni od trazenja ideala iz vlastite maste, a takav ne hoda Zemaljskim stazama, gluhi na pozive razuma da se spustimo s oblacka i prestanemo mahati nogama iznad tvrdog tla...
I uvijek iznova, kraj jedne price sto se uplice u pocetak nove, zacarani krug sto se pokrece nekim cudnim silama...Mozda ga i mi sami pokrecemo time sto naprosto ne zelimo iskociti iz njegove putanje...
Jer i hula hop tresne o pod kad prestanemo vrtiti bokovima...
Ma i da smo svjesni toga negdje duboko u sebi, prevelike smo kukavice ili pak preteski ovisnici sto su zaglibili tako duboko da bi se mogli odreci tog posebnog osjecaja, jer vise vrijedi kap ljubavi nego ocean razuma....
Deixa-me sonhar só mais uma vez
Pensar que vais ficar sempre junto a mim
Faz-me acreditar só mais uma vez
Que eu ainda sou tudo para ti
A vida eh assim mesmo...
Post je objavljen 06.07.2007. u 22:49 sati.