šetala sam danas, kao i obično, pored gomile drugih ljudi. Sunce nam se smijalo sa, nama u inat, blještavo plavog neba. Ptice su preljetale nad nama… tek sam danas shvatila koliko je njihov let prpošan i veseo… kukavica nam se rugala iz svoga gnijezda…ona je uživala na suncu, u laganom povjetarcu… prokleta bila…. Ah da… nije ona kriva….
Svatko u životu gubi… al ja sam sve ovo vrijeme uvjerena kako nije fer što baš ja gubim… a možda ne zaslužujem više uživati prisutnost te osobe, gledati njen osmijeh, brisati suze, držati ruke… toliko toga je što već fali… a upravo ta osoba rekla je :»ne, ja te nikada neću ostaviti samu. U meni ćeš uvijek naći prijatelja.». eh…. Mislim da više neću….
Ne, nisam ostala sama, tek sad to shvaćam…. Probdjela sam noći i noći plačući, naričući i jecajući u strahu od gubitka… sad sam svjesna da imam mnogo, možda i previše…. Ali da s vremenom gubim sve ono za što(za koga sam) proteklih mjeseci živjela. Vjerojatno je tako najbolje… tako su svi rekli… kažu :»Bog zna kako je najbolje i tako nam daje»… zašto onda moramo biti nesretni i gubiti? Shvatit ću jednom, nadam se…. Sada uživam iz dana u dan, shvaćajući sve više koliko gubim… ostaju mnogi uz mene, i ja sam tu za njih… ali za tu osobu više nikada neću biti tu.. niti ona za mene…. Iako smo se oboje kunuli i kleli u suprotno…. Kao što sam već u jednom postu napisala, a sada ponavljam… «bojim se da ću s vremenom izgubiti svaki trag nekih ljudi… možda je suludo, ali panično se toga bojim»… e pa… počelo je
Post je objavljen 06.07.2007. u 20:42 sati.