Danas se osjećam nevjerojatno sjebano.
Ujutro sam bila neobično dobre volje. Čak me ni srata nije mogla oneraspoložiti. Kad zove mene frendica na kavu, ja rekoh, zašto ne prije podjele svjedodžbi. I tako uđem ja u kavanu kad tamo raštrkan cijeli moj dragi razred. Vidim ja ovu koja me zvala i oderm k njoj. Sjedile smo cirka 40 minuta tamo, a niti jedna kuja se nije usudila doći i pozdraviti me. Ma nisu ni trebale ni doć, mogle su samo mahnuti, NIŠTA. Još meni ne bi smetalo da su to cure s kojima gotovo i ne razgovaram, ali to su bile cure s kojima sam bila u super odnosima (i još sam jutros mislila da jesmo), s kojima sam pričala o svemu i svačemu, ukratko koje sam smatrala prijateljicama. U školi, opet ništa, niti pozdravule me nisu. Krivo mi je, iskreno, jer kao što već napisah smatrala sam ih prijateljicama, čak mi je i sestrična među njima (ona kojoj sam pomogla da prođe s prosjekom 5.00). Tako mi i treba kad sam naivna i vjerujem u svačiju dobrotu, pa mi na kraju zabiju nož u leđa. Nije to ni prvi, a ni zadnji put, da mi to netko napravi, ali što ću, toga je uvijek bilo i bit će. Sada samo znam da ja više njima ne mogu vjerovati, zapravo više ih ne mogu smatrati prijateljima. A već sam im jednom oprostila, kad sam plakala u razredu, kad mi je bilo jako teško, samo su se četiri cure (od njih 24) usudile doći i utješiti me, a ove ostale su me samo gledale, i poslije mi rekle citiram „Oprosti što te nismo došle utješiti, ali imamo dovoljno i svojih problema.“. I ja sam prešla preko toga, a sad znam da nisam trebala. Mimi (ova koja me zvala) kaže nek se ne obazirem na to, da nisu toga vrijedne, i ima pravo. A ja jedva čekam da počne škola pa da njima zabijem nož u leđa. A znam da će me tražit ili zadaću iz hrvatskog, ili da im napravim pripremu za engleski, da im objasnim gospodarstvo, a ja jednostavno neću. Ja sam dovoljno sposobna i dovoljno znam da ne moram od nikog tražit pomoć i ne plačem kad dobijem slabu ocjenu (kao neki) i ne pucam na prosijek 5.00 što znači da oni koji pucaju na to moraju od mene tražit pomoć a ja im više neću. O još više čekam kraj srednje škole, samo da više ne moram gledati ta odvratna dvolična lica. Jako sam se u njima razočarala. Tako me netko već neko vrijeme nije razočarao kao one. Kuje...
No još sam se jednom danas razočarala. Uz svjedodžbu nisam dobila nikakvu knjigu. Baš sam tužna zbog toga, a tako sam se tome veselila. Bila bi sretna i da sam dobila pjesme ili nešto iz struke , što sam u prošlom postu rekla da ne želim.
Još kao da to nije dosta glava me boli. Ovaj tjedan na praksi cijelo vrijeme buljim u vražiji kompjuter unoseći neke podatke. Užas... Imem feeling da ću eksplodirati. Još sam staroj pomogla spremati drva pa me i ruke i noge bole. Dobro da će vikend pa se mogu bar mrvicu odmoriti.
Kao da još sve to nije dovoljno, slušam ja radio. Krene pjesma „Trebaš mi“, ja gotova. Cmizdrim ko budala a ni sama ne znam zašto, možda nagonski.
Vozila sam se i malo na bajsu (trpeći bol u rukama , nogama i glavi) ne bili se malo opustila. Išla sam sa poznanicom Nedom. Zašto poznanicom? Jer ju poznajem i ništa više, nije mi prijateljica. Ja imam samo 3 prijateljice i 3 prijatelja; sve su ostalo poznanici.
Moram napomenuti da se prvi dio moga posta ne odnosi na cieli razred već samo na „ekipicu“ iz razreda s kojom sam bila dobra, ostali me na zanimaju. Mislila sam neke zvat na ročkas, ali no way.
Kako me krenulo, možda ga i neću slavit. Najradije bih slavila kod djeda, na selu. Na mjestu za koje me vežu prekrasne uspomene mojih prvih 18. godina. Na mjestu koje me u djetin jstvu č9inilo presretnom i posebnom, ali ne mogu zato što netkood onih koje bi pozvala ne bi došao tamo jer je problem sjesti u vlak, izaćži na idučoj stanici i pješačiti dva kilometra. No ako mi puhne, možda budem i slavila tamo, samo sa tamošnjim društvom; curom Valentinom i dečkima Mariom i Hrvojem. Naravno i Lanom koja je već pristala doći bez obzira gdje ja slavila. 18. rođendan mora biti nešto posebno, bar ja tako gledam na to. Također sam razmišljala o tome da pozovem samo ljude do kojih mi je stvarno stalo, a njih nema baš puno, no ima vremena još mjesec i pol (gotovo).
Neću više niš pisat jer je ovaj post stvarno dugačak...
Post je objavljen 06.07.2007. u 19:22 sati.