Ja sam samo dijete koje se pronalazi u milijun metafora i epiteta... Ja sam samo izgubljena između svijetova... I nije mi bitno savršenstvo, već me malene nepravilnosti čine sretnijom... Nisam hodajući zombiji bez osjećaja... i tuga me kao i sreća čini potpunom jer se nešto u meni događa... ne ponašam se u skladu... sklad se ponaša u meni! Kao dijete koje plače kad izgubi lizalicu... ne smatram to lošim... smatram to drugačijim prizorom... Emotivno povezana uz svijet koji me okružuje, a opet... stvaram ga sama za sebe... Promatram i istraživam... hvatam prizore i memoriziram ih preko velikih znatiželjnih smeđih očiju u spremnik sjećanja... I sve što čujem, vidim, osjetim, dotaknem... dio je mene... sve pokraj čega prolazim upamtim, na zemlji kojoj gazim ostaju tragovi, zrak koji udišem živi u mojim plućima, ruka koju dotaknem ne napušta moju, svijet koji gradim za sebe me okružuje i njemu vjerujem... i zamislite kako se sve to događa na hipnotički i spor način... ta stignete zahvaliti na tome svemu... i da stignete, pružiti, dobiti, oduzeti i vratiti! Gdje možete tražiti sebe do mile volje... i gdje sve funkcionira na vama relevantan način!
Post je objavljen 06.07.2007. u 13:43 sati.