Poslušat odma, to sviraju na bisu.
Moja himna.
Ne izlazi se iz stana ni auta dok ne odsvira do kraja.
Večeras su na Dirty Old Festivalu u Velikoj kraj Požege. Još niste kupili kartu? C, c, c…
Upadnem jutros u auto i slučajno umjesto SOAD-a u plejeru stisnem radio.
A tamo neka najava neke operete.
Vratim na CD, zastanem i počnem se smijat.
Davno je to bilo, počeci pjevanja u KUD-u Ivanu Goranu Bregoviću, negdje devedesčetvrta, peta.
Ja bitanga, čupavi roker zadužen za sitna sranja i podjebavanje, ona bljedoputa bonton-plus princeza iz neke uglađene doktorsko-pravničke gnoj-gnjec-izrig-hoch-Pantovčak-pa-još-gore-iznad familije, ono, kuće, bazeni, retriveri, solfeggio…
Naizgled nespojivo, al imala ona velike cice a Riba zarazan osmijeh i dogovorili mi tako kavu.
A i tada sam još uvijek znao kako se bari...
Prije nego što smo kafenisali, mudra mi braća zborska rekla u povjerenju: “Ribo, nemaš šanse. Al ako već pokušavaš - sve u rukavicama, pristojno, elegantno, nježno, kulturno, to je rijetki cvjetak, premija, sedmica na lotu, ta ne kaka govna nego kakao kocke…”
I sjeo ja, sjela ona, privuko Riba stolicu, natočio kokakolicu, ne tračao konobara, razvezao o Škvoreckom, Kunderi, Helleru do Sueskinda preko Tribusona, probao sa stripom, odusto, nešto promljeo o filmu i ono, dobro prolazno vrijeme…
Al dosadno, ubibože.
Samo ja meljem, niš novo i zanimljivo za čut.
Ona se smješka nekim "kiselo zelje" osmijehom, ne pada na moje provale...
Sjetim se onog citata iz “Nećemo o politici” – sise i mozak ne uspijevaju na istom organizmu, al pičim dalje.
A pazim ko da sam u tvornici porculana, ne psujem, ne govorim “ovoga”, ne smijem se glasno, ne gledam okolo, ne upadam u riječ, šeretski se smješkam – koncentracija ko u logoru.
Gubim polako volju jer se ne volim pretvarat.
Kako bi reko Nele: “Budi ono što jesi, ali budi!”
I onda slijedi blamaža.
Pita majstor: “A što slušaš?”
Ona odgovori: “Pa klasiku, uglavnom operete.”
A kreten iz mene brzinom drčnog Betmena odvali:
“Opere te moj kurac, ahahhahahargh….”
I još je onak frendli okinem dlanom po bicepsu:
“Fora, ono, kuš, ne – operete, opere te…”
Tata joj je sutradan bio začudno grub preko telefona:
“Dobardan. Nema je? A kad će se vratit? Neće se vratit? Kako mislite - za mene se neće vratit? Dobro neću više zvat, kaj urlaš…”
Nemreš iz kože…
Post je objavljen 06.07.2007. u 12:19 sati.