..sve što je ljepo kratko traje...toga sam postala svjesna tek danas...osam godina je prošlo samo tako...a ja ne viđam pola svojih prijatelja,a tek je prošlo mjsec dana...premotale su mi se one najmanje važne stvari kojih neznam dal bi se sjetila svaki dan...ko zna di će svi završit jednog dana...srest ćemo se možda...ja svoje najbolje prijatelje još viđam svaki dan ali ove manje važne ali ipak važne s kojima sam pričala općenito o životu njih više nema...a šta ću kad i ove najbolje izgubim...da mogu sad bi vrijeme vratila u prvi razred osnovne,ali bi se vratila u isti razred...možda su nas smatrali najgorima,najbezobraznijima,možda je pola nas bilo na lošem glasu...ali sam uz sve te ljude odrasla i ne bi ih mjenjala za ništa...falit će mi...urlanje,svađanje,kaugume u zraku,svaki odmor proveden na plavom,strah da Pavička ne zove doma i kad nazove onaj debilni glas,kada snijeg pada čekat da izađemo van,izlasci sa strahom od sutrašnjeg dana,tu su se rodile PRVE LJUBAVI koje će nadam se svi pamtit,smrzavanje u 7 ujutro na klupicama,gledanje istih lica svaki dan...falit će mi pola mog života..ali za tim djelom ne žalim...to su bile po mom mišljenju najljepše god mog života..i kad u mi rkli da će mi bit žao što izlazim iz osnovne...nisam vjerovla a sada vjerujem jel govorim zbog toga što i ja to ad mislim..ovakve ljude nikad više u životu neću upoznat i nijedni prijatelji mi neće bit kao oni i nijedni mi neće ostat toliko duboko u sjećanju...hvala im na tome što su mi dali prijateljstvo,ljepe uspomene...i sebe...a ja sam se upisala u hotelijersko turističku..valjda će nekako ić...ono baš i ne čekam više ali...moram...sama krenut dalje...
...RODNI KRAJ...
Post je objavljen 06.07.2007. u 02:00 sati.