Marketing
Donat M. ili idiot
Donat M. je bio pomalo neuravnotežen lik. 
Tako se moglo reći čim bi ga se vidjelo na ulici. Trebalo je okrenuti glavu od njega jer bilo bi društveno neprihvatljivo ne osuditi ga zbog galame koju je proizvodio na svakom koraku. Zapravo, bio je samo neshvaćen. Realno ili ne, to ionako nije suviše važno. Bar ne za Donata.
- Hej, imam ideju! Jesi vidio sve te prosvjede zbog nošenja krzna? Super stvar! – ispričao je Svenu uz pivo. Sven bi, po običaju, podigao pogled s čaše piva za šankom, pogledao ga uz „A-ha“ i vratio se svojim mislima. Iako mu je druženje s Donatom bilo naporno, bio mu je, na samo njemu razumljiv način, neobično drag. I kako bi onda imao srca ne kimnuti glavom i dopustiti mu da vjeruje kako ga bar netko razumije?
Sutradan je Donat u sintetičkim gaćama s tigrastim uzorkom i parolama „Dabogda crkli svi koji jedu meso i nose krzno“ šetao trgom. Nabavio je i nekakvog psa, Žuću, kojega je okitio natpisom „Mrzim Vlatku Pokos“. Trajalo je to petnaestak minuta, sve dok ga policija nije odvela. U postaji se pravio lud. Iako ga je jedan brkati policajac stalno pitao:
- Pa dobro, Donate, jebemu, jesi ti lud? 
- Nisam, majke mi! Ja samo volim životinje – kleo se.
Pustili su ga nakon pola sata, uz savjet da redovito uzima terapiju!“
Donat se zaputio u svoju birtiju, sjeo za šank uz Svena. Trkeljao je protiv policije, psovao pravnu državu i sve političare, od Tita do Sanadera. Još je jedno vrijeme vukao za sobom Žuću, dok ga i on nije ostavio. A nije Donat bio blesav. Njemu je samo bilo dosta svega: fušarenja jer stalan posao ne može naći, nošenja kanti s cementom jer ništa drugo nije ni znao raditi. Ekonomiju nikada nije završio. Marketingom se bavio jedino ovako, u slobodno vrijeme, promovirajući samog sebe dok paradira gradom. Novca je imao onako, za kruh, paštetu, cigarete i pivo. A mogao je bolje, u što je najžustrije, i to svakodnevno, uvjeravao nervoznog konobara.
- Sjebao me rat! – govorio je uvijek uz nekakav ciničan smiješak, tako da nikome nije bilo jasno sprda li se on ili se, od tuge, smije sam sebi i svojoj nevolji. Jasno je bilo samo da je rat proveo u Mađarskoj i da je tada imao 13 godina. Ozbiljan i iskren bio je ponekad jedino sa Svenom.
- Puko sam ti, moj Sven! Dosta mi je svega. U tri p... materine! – uzdahnuo bi.
Hodao je, tako, od prosvjeda do prosvjeda, neizostavan je bio na proslavama 1. svibnja, gdje je iz protesta prosipao sindikalni grah s kobasicom u Dravu; pisao je kojekakve proglase, a bilo je čak i klinaca koji su se njime oduševljavali. Majke su, pak, svoju nejaku dječicu sklanjale od njega, vjerojatno su mnogi od njih prije spavanja bili i ucjenjivani u stilu „Ako ne budeš dobar, sutra ću te odvesti Ludom Donatu!“. I klinci bi zaspali u trenu! U svakom slučaju, Donata su svi znali, ako ni po čemu, onda po tome što mu je ime bilo rijetko u slavonskim selima.
Čitao je novine, listao, proučavao. Čekao je životnu priliku, govorio je. Jednog se dana s torbama pojavio u birtiji. Namignuo je Svenu, počastio ga pivom, na konobarevo čuđenje. Složio glupu facu, iskreveljio se i zadovoljno skakutao kada je konobar smrknuto promrmlajo „Kakav idiot!“
- Idem, za Zagreb. Sestrična mi je našla nekakv posao, opet građevina – cugnuo je, mahnuo i otišao.
Svenu nije ostavio adresu, niti se javljao. Godinu dana kasnije, Sven ga je ugledao na dnevniku. Pridružio se nekakvom zelenom pokretu, ozbiljno je govorio o odlaganju otpada.
- Ej, blesane, pa ti nikad nisi znao ni papir od bureka baciti u koš za smeće! – rekao je Sven, uz nekakv iskrivljeni, ali dobronamjerni osmijeh i gucnuo svoje pivo. Konobar je opet nervozno promrmljao „kakav idiot!“ 
- Jebiga, Marko, on se bar maknuo iz ove prčvarnice! A jel' idiot il' nije, e i to ti sad ovisi! – dobacio mu je Sven na izlasku.
Post je objavljen 05.07.2007. u 21:38 sati.