Čudan naslov, zar ne? Ali upravo tako se osjećam trenutno... Ovih zadnjih par mjeseci bilo mi je zbilja teško...znam da to zvuči bahato jer barem ja od svih ostalih se ne bi imala pravo žaliti na ništa...mislim, imam dobru obitelj koja me voli...prijatelje koje obožavam i u koje vjerujem, i znam da će zvučati otrcano ali zdrava sam, kao i svi koje volim...pa kako bi onda mogla biti nesretna?
Za sve u mojoj okolini ja sam savršeno sretna, uvijek spremna na nove stvari, smješak mi nikada ne ne staje s lica...ali kad bi malo bolje pogledali, kad bi samo na trenutak obratili pozornost...vidjeli bi bol u mojim očima...patnju iza te blijede maske...i kada sam im pokušala pokazati...gledali su, ali nisu vidjeli, nisu primjećivali, a mozda to nisu ni htjeli...ostala sam sama, sve više povlačeći se u sebe...iznutra sam vrištala, ali osjećala sam se nijemo, jer nitko nije mogao čuti moje pozive u pomoć, nitko nije mogao vidjeti pravu mene, nitko nije mogao osjetiti...izgubila sam volju za borbom, izgubila sam volju za životom, za svaki i najmanji posao koji je tražio da u njega uložim sebe...radila sam što su mi rekli da radim...poslušno sam slušala i ispunjavala njihove zahtjeve i naredbe poput marionete...misleći, nadajući se da ću naići na barem jednu stvar koja će me zainteresirati, vratiti mi volju za životom...koliko sam samo noći proplakala sjedeći sklupčana u najmračnijem kutu svoje sobe...suze su klizile niz obraze ali glas nije izlazio...nije smjeo, jer bi me oni mogli čuti...nisam im mogla dopustiti da vide tu tihu, tako ranjivu stranu mene...u stvarnost me vraćao tek blagi povjetarac koji bi tu i tamo ušao kroz otvoren prozor i odmamio mi pogled prema beskrajnom zvjezdanom nebu...bojala sam se više nego ikada u životu...bojala sam se da taj osjećaj nikada neće proći i da ću ja nastaviti padati u bezdan...sve više, i više dok ne dotaknem dno...a pomoć nije bila na vidiku...
Ali to se sada promjenilo...ni sama ne znam kako, ali izvukla sam se...malo po malo pjesme koje sam cijelo vrijeme puštala na liniji počele su dopirati do mene...te milozvučne riječi probudile su me iz transa...nisam znala koliko je vremena prošlo, koliko dugo sam bila mrtva u duši, ali znala sam da više ne mogu ovako...
Ne želim da moj život prolazi pored mene, a ja da samo gledam sa strane iz sjene i puštam ga da mi izmiče iz ruku...željela sam sudjelovati, željela sam promijeniti stvari koje mi se ne sviđaju, željela sam izraziti svoje mišljenje...i po prvi puta, uistinu sam poželjela živjeti...
Od tog trenutka pa nadalje stavila sam svoje cijelo srce i dušu u sve što sam radila...kad bih pala, ponovno bi ustala i nastavila...nije bilo bitno koliko puta morala pokušati...u glavi mi je bila mutna vizija onoga što sam htjela biti, što sam htjela osjetiti...i znala sam da ću jednoga dana stići tamo...
I napokon...moj život je poprimio neki oblik...sada ima smisla...to je taj tračak svjetla u tami o kojem sam govorila u naslovu...upisala sam srednju koju sam htjela, shvatila sam da se oko mene nalaze osobe koje su me spremne prihvatiti i voljeti onakvu kakva jesam...i najvažnije od svega...ja sam sama sebi dopustila da volim...sebe i one oko mene...i sada sam spremna sa čvrstom sigurnošću reći da sam napokon sretna...
Post je objavljen 05.07.2007. u 19:29 sati.