Prolazila je sama ulicom koja joj je toliko puno značila. Bio je mrak, a ljetno zvjezdano nebo prekrili su oblaci. U zraku se osjećao miris kiše. Sve ju je podsjećalo na tu večer. Sve je bilo isto samo što tada nije bila sama. Posljednji put. Zaustavila se na mjestu na kojem su tada stajali. Samo što sada stoji sama, a tada je ostala sama. S tugom u očima prisjetila se svega. Rane su još uvijek bile svježe, mada je ona to željela prikriti. Činilo joj se kao da su jučer tu stajali njih dvoje...Sjetila se svakog detalja.
Sjetila se kako se nježno privila uz njegovo toplo tijelo, jer bilo joj je hladno. Puhao je ljetni povjetarac. On ju je dugo ljubio dok su suze tekle niz njeno lice. Osjetila je sve. Znala je da ga ljubi posljednji put. Dugo su tako stajali u tišini. Nisu ništa govorili, nisu ni trebali. U očima su sve vidjeli. Ona je znala da je kraj iako joj on nije imao snage to reći. Vidjela je to i nije mogla spriječiti taj rastanak. Željela je zaustaviti vrijeme, ali ništa nije mogla učiniti. Voljela ga je, znala je da i on voli nju, ali...nešto je nedostajalo. On je morao otići. Osjećala je strah. Nije željela izgubiti sve ono što je toliko voljela. Nije željela izgubiti svu onu sreću, sve one lijepe trenutke... Svojim mekim dlanom dotaknuo je njezin rumeni obraz. Pogledao ju je duboko u oči, iz oka mu je potekla suza. Želio joj je reći da mu je žao, vidjela je to, ali nije rekao. Samo se okrenuo i otišao. Nije imao snage ni reći joj zbogom. Ne! Samo ju je ostavio samu. Dugo je tada stajala sama, baš kao sada, i plakala. Kiša je bila počela padati, a ona je i dalje plakala. Očekivala je da će se vratiti, reći joj da je sve bio ružan san, ali njegovi koraci su nestajali u daljini. Ostao je samo njegov miris koji osjeća i sada dok stoji na tom mjestu kao i tu večer kada je bila ostavljena.
I sada su niz njeno lice potekle suze i kiša je opet počela padati. Ali to nisu bile one iste suze! Sada nije plakala zato što je izgubila ono što je toliko voljela. Sada je plakala zato što se prisjetila koliko joj je to tada značilo.
Ogledala se oko sebe i sa smiješkom na usnama hrabro krenula dalje. Jer, tko zna što je sve lijepo čeka u životu? Zar će to propustiti plačući na kiši, u nekoj mračnoj uličici, za nečim što je moglo biti?! Ne, neće!
Kažu da je za ljubav potrebno dvoje. Griješe! Nije dovoljno voljeti jedno drugo, potrebno je nešto više, a izgleda da svi to nemaju.
Ali baš u takvim trenutcima trebamo se sjetiti da Bog ima plan za svakog od nas, i nikog nije zaboravio! Trebamo se nadati lijepim stvarima, a na plakati za onim što je prošlo! Jer nikada ne znaš što te sve lijepo tek čeka! Nemoj propustiti sadašnju ili možda buduću sreću, plačući za prošlošću! Nikada nisi sam iako ti se često tako čini, uvijek ima onih kojima je stalo do tebe!
Post je objavljen 05.07.2007. u 14:51 sati.