Evo, imam prilike danas vidjeti zastave marginalne skupine – homoseksualaca na glavnome zagrebačkome trgu. Prva reakcija mi je bila da pokrenem inicijativu za pletenje zastave na temu samohranih roditelja, ne bi li se i ta društveno marginalna skupina borila za svoja prava, onako javno, demokratski, kak' se to šika.
Ne sjećam se da sam igdje u povijesti ili u širem krugu čitala da su stari Grci slavili dan homoseksualaca ili imali neke posebne prigode na tu temu. Ne znači to da ih možda nije bilo. Moj je dojam da je nekada bilo normalno biti samoodređen u pogledu seksualne orijentacije. Da takve stvari nisu bile predmetom javne rasprave ili javnih demonstracija. Čemu to? Kakva to posebna prava oni traže – pravo na brak? Kao da se brak kao građanska, pa čak i civilizacijska institucija, pokazao nekim civilizacijskim postignućem. Čini mi se da je upravo suprotno. Brak je prvenstveno interesna zajednica koja omogućuje preživljavanje jer je lakše u dvoje, a time i u grupi, nego sam. Čini mi se da iza svega opet leži novac. Poznato je u svijetu da je riječ o društvenom sloju koji je među najbogatijima u svijetu, a time i najveći kupac i potencijalan klijent. Zamašnjak civilizacije. Nema djece, nema obveze osim brinut se sam o sebi. Čast iznimkama.
Nekako mi se čini da je civilizacija davno promašila cilj u toj silnoj želji da očuva čovječanstvo kao vrstu. Čovjek je biće kojim je lakše manipulirati nego li sa životinjom. Bez duhovne nadogradnje, svako određenje, bilo uzrokovano "greškama prirode", traumama iz djetinjstva ili jednostavno nemoći da se izboriš za sebe takav kakav jesi dovodi do ovoga što imamo danas. Znam ljude koji su se svjesno preorijentirali na isti spol. Evo što nam je donijela civilizacija bez duhovne nadogradnje: hrpu neodgovornih pojedinaca (radim ja i sa mladima) koji se nadaju da će netko drugi umjesto njih učiniti nešto baš za njih, a to se upravo i u posljednje vrijeme najčešće lomi na bračnoj zajednici u kojoj onda najčešće stradavaju djeca. Izgubljena su, sama, prepuštena društvu koji nudi lažne vrijednosti i izvore spasa. S tugom promatram kako je gotovo lakše promijeniti cijeli svijet nego sebe. I tako se kolo promjena kreće prema svom neminovnom kraju. Nema učenja da voliš čovjeka kao čovjeka. Nema učenja tolerancije. Sve se svodi na demonstraciju. Samo se traži zamjena za prazninu nastalu nedostatkom ljubavi i prihvaćanja. Nisu homoseksualci jedina marginalizirana skupina. Čovjek je kao vrsta marginalizirao samoga sebe.
Kako je to lijepo rekao Chico u filmu koji je prikazan u nedjelu na HTV-u "Raspravljao sam sa svojim ocem i govorio mu o tome da se ja borim na strani napadnutih te da je njegova ideologija zastarjela." Lakše je s ideologijom nego bez nje. A on sam je upravo kroz svoj život tražio da se na neki način odmetne od ideologije svoga oca i shvati tko je on sam. Na kraju filma zaključi da je on rođen kao gerilac u duši. Konačno je pronašao samoga sebe. Jedan od rijetkih filmova koji na žestok i specifičan način govori o samospoznaji. Upravo zato mi se i sviđa, kao što mi se sviđa i crtić "Tko je smjestio Crvenkapici". Pronašao je drvosječu u sebi.
Ma sve vas ja jako volim, bez obzira na određenje, al', ljudi moji, gdje je tu ljubav? Ma gdje je tu ljubav?
Bila je ovo pauza za ručak…
Post je objavljen 05.07.2007. u 11:57 sati.