Poklanjam ti škrtost, bedemovito pristupačna
Jer putujem kroz tebe samo riječima
Slažem tvoje dojmove ko lego kocke
Tako da divljenjem dovršiš
Plastični krov mojih osobina,
Ti tražiš to isto od drugačijeg materijala,
U crnom ledu klešem tvoj pokretni spomenik
Što pleše po nepostojećem korijenu svoje istine,
Osjetila si već, znam,
Da sve sam ti draži što ti više ugađam,
Da lako je voljeti sve dok si Himalaja...
Osakatit ću svoju škrtost
Raspršen u potresu gorostasnog dodira tvoje
Nedokučive čežnje prevedene u moj kisik
I govorit ću razvodom kontinenata u
Kolosalnoj kretnji privatne zbilje.
Kad zažmirim otvaram rukavac za
desertni dio tvog mekog, okultnog svijetla,
Tih snopova sjaja što kao gromoviti, nestašni ogranci punokrvne
pomrčine sunca šibaju ispod vjeđom zarobljenog oka...
Porađamo neke nove duše
I šaljemo ih u jezgru impulsa divovskog gonga,
Na dušama ugravirana naša nebeska adresa ...
Nismo se još upoznali
Zato se i poznajemo tako dobro...
Post je objavljen 05.07.2007. u 11:06 sati.