Čitam ja tako kod tete fuxe ovaj "never say never" post.
Uz smijeh iz kojeg prosijava gorčina.
Pada mi na pamet tisuću stvari:
... kako smo ponekad prava govna jedni prema drugima
... kako nema uputstava za upotrebu, nekmoli garancija
... kako je malo potrebno da čovjek bude sretan
... još manje da bude nesretan
... Historia est vitae magistra
... Remember Koom Valley!
Prekopah svoju arhivu pa eto jedne stare, stare, stare... kojom ću se OPET počešat` tamo di me svrbi:
Zauvijek.
Nikad.
Avioni od papira znaju što je njima vjetar.
Krijesnice
Pružaju mi kompas za plovidbu električnim morem.
Sjela je u čamac i bacila mreže
Riječi,
Za ribe koje nikada neće uhvatiti.
Nikad
Se više nećemo sresti na istom krugu,
Ako si ti dan ja ću biti noć, odabrala si, napisala,
Potpisala.
Preuzimanje odgovornosti ne može se koristiti za situacije u kojima se situacija ne poznaje.
Zauvijek nikad,
I isti krug i ista noć i isti dan za zvijezde tvog sna, za glumce čija imena ne pamtiš iz filmova koje nisi baš pozorno pratila.
Vene od kostrijeti
Ugradili su mi u tijelo
i ne mogu pratiti zalazak sunca na mome nebu od zvijezda.
Post je objavljen 05.07.2007. u 09:12 sati.