Razvitak danasnjeg evropskog razumijevanja suverenosti temelji se,prije svega,u razmatranjima J.Bodina i P.de Belloya,objavljenim u njihovim djelima krajem sesnaestog stoljeca.Ta se zamisao o suverenosti veze za monarhiju.Nju je stvorio Bog,pa je monarh odgovoran jedino Bogu.Suverenost pripada monarhu,buduci da mu ju je dodijelio Apsolutni Suveren.Ne moze postojati nikakav ugovoreni odnos izmedju monarha i njegovih podanika.Bodin ustrajava,uz dodjeljivanje monarhu apsolutne vlasti,na obavezi monarha da prihvaca i uvazava prirodno pravo svojih podanika.Ta se zamisao Bozijeg prava kao izvora monarhove suverenosti pokazala vaznom preprekom gradjanskim i vjerskim ratovima u Evropi.Ona je,s druge strane,covjeka stavila u potcinjen polozaj i oduzela mu mogucnost da bude jednakopravan kao jedan medju stvorovima Bozijim.Svojim naglasenim zanimanjem za gradjansko drustvo,covjeka i prirodu renesansa potice razvoj gradjanskih politickih teorija humanizma i filozofije pirode.Time se otklanja krutost suverenosti monarha nad njegovim podanicima.Sekularni autoriteti zamjenjuju crkvene,a zanimanje se pomjera od religije prema politici.Usporedo s tim,
medjusobna suprotstavljenost nacionalnih drzava i pomanjkanje dovoljnih snaga unutarnje povezanosti i postojanosti sve vise svode suverenost na naciju i drzavu.To namece potrebu za novim politickim teorijama.Javlja se nuznost odredjivanja moralnog statusa politicke moci.A to promice povecano zanimanje za pitanja nacionalnog jedinstva,drzavne moci,unutarnje postojanosti i sigurnosti te medjunarodne pravde.Nastaje niz novih politickih teorija u Italiji,Engleskoj,Francuskoj i Holandiji.
N.Machiavelli razloge drzave uzdize iznad morala.T.Hobbes razvija teoriju o zastiti interesa pojedinca i drustva vezuci je iskljucivo za drzavu.U tome cilju suverenost se,na osnovi drustvenog ugovora,
prenosi na pojedinca,koji,zauzvrat,priskrbljuje sigurnost zajednici.Teorija suverenosti prima nove sadrzaje medju njemackim politickim publicistima devetnaestog stoljeca.Oni uvode pojam razdijeljene suverenosti.Prema njima,suverenost se dijeli izmedju imperije i njenih federalnih jedinica.G.Waitz postavlja teoriju suverenosti razdijeljenu izmedju sjedista i drzava clanica.Tu teoriju preispituje krajem devetnaestog stoljeca M.von Seydel.On drzi da suverenost ne moze biti ni razdijeljena ni prenesena.
G.Jellinek nastoji odgonetnuti paradoks mogucnosti ili nemogucnosti diobe suverenosti.Iduci smjerom juridickih teorija o voljnom ogranicavanju suverenosti,L.Duguit sociolosko-pozitivisticki obrazlaze zakone kojima biva ogranicena ta suverenost.Slican pristup usvaja i M.Hauriou koji razvija teoriju institucija.Sve to moguce je pojednostavljeno dovesti u vezu s razumijevanjem pojma suverenost kao prava i umijeca tvorenja i upravljanja drzavom.Zamisao o narodnoj suverenosti svoj najozbiljniji iskaz nalazi u americkoj Deklaraciji o neovisnosti(1776).Dodatna promjena u toj zamisli data je u francuskom ustavu iz 1791.godine.Suverenost je jedna i nedjeljiva,neotudjiva i neprenosiva.Ona pripada naciji i nijedna je posebna skupina ili pojedinac ne mogu pripisati iskljucivo sebi.Zamisao narodne suverenosti prima izraz nacionalne suverenosti.Istrazujuci ko,u ime nacije ili drzave,ostvaruje suverenosti,J.Austin ustvrdjuje da je suverenost prenesena u nacionalni parlament,
kao vrhovni organ koji donosi zakone obavezne za sve,ali koji sam nije ogranicen zakonima,pa ih moze mijenjati po svojoj volji.Ali,Ustav Sjedinjenih Drzava ne dodjeljuje neogranicenu moc zakonodavstvu,vec i zakonodavcu namece znacajna ogranicenja.Iz takve zamisli proistjece dvojna suverenost,svojstvena za svako slozeno federalno ustrojstvo.U skladu s tim,suverenost moze biti ostvarivana na funkcionalnoj osnovi.U nasem stoljecu razvijene su teorije o"visestrukoj suverenosti"
koje ispoljavaju razlicite politicke,ekonomske i religijske skupine.Prema tome,suverenost je vezana na razlicite nacine za narod,naciju i drzavu,pri cemu se te zasebnosti medjusobno prozimaju i uvjetuju.
Povelja Ujedinjenih naroda postavlja nacelo jednakih suverenih prava svih svojih clanica kao temeljno nacelo medjunarodnih odnosa.Prema tome,suverenost prestaje biti oznaka neogranicene vlasti drzave,
buduci da drzave prihvacaju znacajna ogranicenja svoje suverenosti.Primijeni li se sva slozena raznovrsnost u razumijevanju politickog pojma suverenosti na balkanske prilike,onda izranjaju brojna protuslovlja.Na Balkanu postoje u ranom srednjem vijeku drzave za koje je vezan razvoj danasnjih nacija.Njihove su se granice znacajno mijenjale,a stanovnistvo kretalo i raslojavalo u nove etnose.Sve danasnje nacije protezu svoje historijsko sjecanje duboko u proslost i vezu ga za te srednjovjekovne drzave.Granice danasnjih drzava uvazavaju djelomicno historijske neprekidnosti,ali i okolnosti nastale razvojem.Nacionalna suverenost ni za jedan balkanski narod ne moze biti ostvarena u jednoj drzavi a da time ne bude iskljuceno isto takvo pravo drugih.Drzavne suverenosti ne mogu biti povezane iskljucivo s jednim etnosom a da time ne ugroze osnovna prava znatnog dijela svojih gradjana.Ta protuslovlja ne prijece ustrajna nastojanja za ostvarenje nacionalnih programa Srba i Hrvata,cime se ugrozava sam opstanak drugih nacija koje dijele isti geopoliticki prostor.Narod svake balkanske drzave razdijeljen je u vise nacija.
Svaka balkanska nacija zivi u vise drzava.Suverenost naroda ne moze iskljuciti suverenost nacije.
Suverenost drzave mora uvaziti i jednaka prava svih svojih gradjana i svih dijelova razlicitih nacija koji sacinjavaju ukupan narod te drzave.Uz prihvacanje i primjenu novovjekog razumijevanja nacionalne i drzavne suverenosti na balkanskom podrucju,nuzno je teorijski i prakticno promicati svijest o povezanosti i bliskosti,izmijesanosti i saradnji.Ako se zamisli o suverenosti budu promicale bez te svijesti,one ce neprestano na pozornicu izvoditi gorka iskustva povijesti,mrznje i sukobe.Poricanja i razaranja,kao prostiji oblici djelovanja ljudskih slabosti,nalazit ce ideologijske i drzavne nacrte za svoju prisutnost u vremenu lakse nego graditeljski nacrti saradnje i zajednickog zivljenja.U kojem su odnosu katolicki,
pravoslavni i islamski transnacionalizmi prema pitanju narodne,nacionalne i drzavne suverenosti?Na koji nacin oni podupiru ili susprezu balkanske suprotstavljenosti?Ta pitanja zadobivaju,cini se,najvecu mogucu slozenost u Bosni.U toj zemlji zive tri nacije,s brojnim srodnostima ali i mnogim razlicitostima.
Bosnjaci svoju zasebnost izvode iz neprekinutosti povijesnog toka srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i razlicitih polozaja Bosne nakon propasti tog kraljevstva.Prihvacanje islama za njih je nastavak i upotpunjavanje bosanske krstjanske teznje za izbavljenjem.Bosanski Hrvati cuvaju u svome historijskom pamcenju izravnu vezu s bosanskim kraljevstvom,a njegovo unistenje za njih znaci pocetak teskog razdoblja pod tudjinskom vlascu.Bosanski Srbi nisu ni u bosanskom kraljevstvu ni u Crkvi bosanskoj prepoznavali tok koji je neovisan o srednjovjekovnoj Srbiji.Tako,islamu pripadaju Bosnjaci,katolicanstvu-Hrvati,pravoslavlju-Srbi.Vjere i njima pripadajuca ustrojstva predstavljaju temeljne razlicitosti tih triju nacija.Uzajamnosti izmedju tri bosanska nacionalizma i liberalne demokracije uvjetovane su,uz ostalo,i udjelima islama,katolicanstva i pravoslavlja u nacionalnim politikama.
(Rusmir Mahmutcehajic-"DOBRA BOSNA")
Post je objavljen 04.07.2007. u 16:03 sati.