Rano je jutro.
Još u polusnu gledam kako mi sunce ispunjava sobu svojim zrakama koje se probijaju kroz rolete. Kako nježan početak dana... lagani osmijeh razvuku mi usne. Polako pomaknem glavu u desno i ugledam njega... kako spava, sanjajući mirne snove. U tišini koju mi još usnuli grad daje, samo njegovo disanje osluhnjujem... I upijam miris njegove kose, duge, uredne, dok usnama milujem njegove jutrom obasjane obraze. Privučem se k njemu, tiho iza leđa, da toplina njegova tijela još malo ugrije moje. I otvori svoje kapke, pogleda me nježno te poljubi, stisnuvši se uz mene jače nego ikada. A mojim licem poteče suza ispunjena srećom i ljubavi. Zažmirit ću i ja, da podijelimo svoje snove...
Za jedan tren, moji kapci se otvore, a pogled skameni. Nema mirisa, nema topline tijela, nema zagrljaja...
Rano je jutro...
Samo posteljina... i ja... i suza na obrazima...
Post je objavljen 04.07.2007. u 01:00 sati.