Marketing
Sometimes... I just wanna close my eyes and cry...
Hah! Napokon je završila šugava škola. OK sad sam na praksi i jedva čekam da to prođe i da mogu uživati u ljetu. Hmm... Ne znam što da napišem, zaista. No sigurno vas sve zanima što se samnom događa... E pa dobro reći ću vam. Samnom se ništa ne događa. I stina, počela sam pričat s bivšim što je jaaako dobro. Također ne znam više što osjećam prema njemu. Mislim da ga želim samo ko jako dobrog frenda, a da one moje jadikovke o ljubavi samo postaju navika tj. navikla sam se na feeling da ga volim. Valjda je to. Također, apsalutno nitko nov nije ušao u moj život. Već me stara gnjavi što nemam dečka, mislim stvarno... Jednostavno žena ne shvaća da ne želim nikakvu vezu, da želim biti solo i preispitati se detaljno i sve preboljeti onako kako to Bog zapovjeda. Nedavno sam saznala da ima curu (mislim moj bivši a ne stara) i to me je ful pogodilo. Zamislila sam se... Tad sam ga počela gledat posve drugim očima, kao što već napisah, kao prijatelja. No... Nema curu. Sve je to bila laž mog društva kako bih ga što brže preboljela. To im je skoro i uspjelo. Zašto skoro? Pa zato što... Još me uvijek nešto štrecne oko srca kad ga vidim. Još uvijek mi njegova poruka izmami osmijeh na lice. To je valjda samo ostatak nećeg puno vvećeg što je prije bilo, zar ne?
Da me prije dva mjeseca netko pitao bih li bila s njim bez razmišljenja bih rekla DA, no sad je sve drugačije. Možda bih i sad rekla DA, ali bih prije toga dobro razmislila, ne znam zašto. Možda je sve to dio procesa kojim ga pokušavam zaboraviti, preboljeti. No moram jedno priznati. Još uvijek u meni postoji tračak nade da ćemo opet biti skupa. To je onaj mali dio mojeg srca koji će zauvijek pripadati samo i jedino njemu bez obzira na sve. To je on, on koji još uvijek živi u meni i na neki samo sebi svojstven način ne dozvoljava mi da živim bez njega ijedan dan... I da ga se svaki dan sjetim...
Post je objavljen 03.07.2007. u 15:49 sati.