Sinoć nas je Crvenkapica odvezla u svijet iz kojeg je i dobila ime.
Nakon proba, malo prije ponoći krenuli smo u susjedno selo odvesti Martina u njegov apartman.
U jednom je trenutku ispred nas iskočila srna.
Zakočili smo bez problema jer smo ionako vozili 30 km/h kroz usku, vilovitu cestu što vodi kroz šumu iznad Kupe.
Ona se ukopala u mjestu, okrenula glavu prema nama i uputila nam svijetleći, duboki pogled.
Ostali smo zaleđeni u trenutku, u njenom oku.
Trajalo je.
Dugo. Ne znam koliko, vrijeme ionako ne postoji. Trajalo je onoliko koliko je po njenoj procjeni trebalo da nam u um utisne nevjerojatne slike, da ispriča svoju priču.
Nestvarni prizor crvenkastog mjesečevog tijela između granja istisnuo je iz nas i posljednju svijest o stvarnosti iz koje smo prije dva dana stigli u vilinski Gorski Kotar. Bajka? Potpuna. Ispisana pred nama i u nama.
Post je objavljen 03.07.2007. u 14:34 sati.