*Ima dosta promjena u boksu pa ako nešto ne razumijete pogledajte tamo ili me jednostavno pitajte.
Ležala sam na krevetu i prazno buljila u zeleni baldahin iznad mene čekajući da odem k svojim roditeljima. Soba je bila u mraku, jedina svijetlost dopirala je od mjeseca. Vrata su se naglo otvorila i na sekundu je u sobu ušlo malo svijetlosti, ali i to je nestalo kada su se vrata zatvorila uz jaki tresak. “Dorothy...“ zazvao me Emilyn glas. Tražila me pogledom, a kad je ugledala moje slabo osvjetljeno lice nasmiješila se i sjela do mene. “Obuci haljinu, danas nejdeš nigdje.“ rekla mi je tiho ozbiljnim glasom koji me malo smirio. “Zašto?“ upitala sam još tiše i pogledala ju. “Bila sam kod profesorice Revalle i kaže da možeš ići na ples. Rekla je da sutra ujutro dođeš k njoj.“ slabašno se nasmijala i ustala. “Ajde, idemo.“ rekla je sad veselije. Kad je shvatila da se neću maknuti nestao joj je smješak s lica. “Molim te...“ progovorila je onim svojim glasom malog djeteta na koji su padali svi dečki. Lagano sam joj se nasmiješila, gotovo neprimjetno. Svojim tihim koracima otišla je do ormara i izvadila haljinu boje pijeska koja se nikako nije uklapala u ovu tamu u kojoj smo bile. Ustala sam, uzela joj haljinu iz ruku i otišla u kupaonu. Kad sam se vratila sjedila je na rubu kreveta i promatrala nebo. Trznula se kad sam zatvorila vrata kupaonice za sobom. Ustala je, nasmijala se te krenula prema društvenoj a ja iza nje.
Nisam mogla podnjeti eouforiju u društvenoj pa sam sama krenula prema Dvorani kroz puste hodnike. Na podu kraj wc-a sjedio je Emil,a kraj njega Lewis, njegov najbolji prijatelj. “Dorothy, čekaj!“ čula sam muški glas iza sebe kad sam zašla za ugao. Stala sam i okrenula se. Lewis je trčao prema meni. “Idem s tobom do Dvorane.“ rekao je zadihano mičući plavi pramen kose koji mu je padao u oči. “Imaš partnera?“ pitao je kako bi razbio šutnju. Sve do tada pokušavala sam zapamtiti svaki zvuk hodnika kroz koji smo prolazili. Gotovo sam zaboravila da je kraj mene. “Ne.“ odvratila sam mu i pokušala opet osluškivati ali nisam se mogla koncentrirati. “Pa zar te nije Emil pitao?“ rekao je s mrvicu radoznalosti u glasu. Kimnula sam glavom i pogledala ga. “I?“ Proučavala sam slike oko nas. “Gle, njemu je stalo do tebe.“ rekao je i okrenuo se prema sliki prateći moj pogled. Skrenuli smo u hodnik koji je vodio do Dvorane. “Rekao je da dođeš na klupicu ispod hrasta u 10 sati.“ rekao je na kraju i značajno me pogledao. U Dvorani je bila tišina. On je ušao unutra, ali ja sam ostala stajati. Nisam imala želju prisustvovati ovome. Primio me za ruku i uveo unutra mrmljajući si nešto u bradu. Strop je bio prepun izrezbarenih bundeva, stolovi su bili puni pića i jela, a na sredini se nalazio podij za plesanje. Bilo je 19 sati i 40 min. a ples počinje u 20 h.
Uskoro nakon toga dvorana se polako počela puniti. Na pozornici je svirao neki rock bend, a podij za plesanje bio je prepun učenika. Sjedila sam na poderanoj stolici u kutu Dvorane imajući ogromnu želju da se maknem odavde i odem na neko pusto i tiho mjesto bez toliko buke. Do mene je sjela Bella isto tako potonula lica kao i ja. Preselila se u Cricket zbog brata. Na sebi je imala crnu haljinu koja je od struka išla sve šire, a usne su joj bile premazane krvavo crvenom bojom. Povukla me za ruku i odvela u wc gdje je sjela na pod i zapalila cigaretu. Bilo mi je neopisivo drago što je ovdje. “Sjedaj.“ naredila mi je pa sam sjela do nje. “Stvarno s tim zaboravljaš sve?“ upitala sam ju oprezno prisjećajući se što mi je rekla kad je zadnju put bila u Cricketu. “Pa ja da.“ odgovorila je i značajno me pogledala te pružila cigaretu koju sam uzela. Potegla sam duboko u sebe, pružila joj nazad i počela kašljati. “Nije istina.“ rekla sam. Osjećala sam se glupo. Onda mi je pružila jednu cijelu, nezapaljenu cigaretu ali sam odbila. “Navući ću se na to.“ nasmijala sam se. “A to ne želimo.“ dopunila me te bacila cigaretu u zahod.
“Sretan rođendan.“ ustala je i došla do ogledala. “Hvala.“ krenula sam prema vratima, a ona za mnom.
“Ja...moram nešto obaviti. Vidimo se u društvenoj.“ rekla sam joj na hodniku. Ispred Dvorane smo se rastale, ona je otišla na ples a ja sam krenula u perivoj. Izašla sam kroz velika vrata i našla se na ogromnoj livadi iza dvorca. U zraku se osjećao miris cvijeća. S druge strane Cvrčkovog jezera, na maloj klupici ispod hrasta sjedila je prilika u crnoj pelerini. Bio mi je okrenut leđima. Sjela sam do njega i lagano mu se nasmješila promatrajući vodu. Osjećala sam njegov pogled na sebi ali nisam imala snage pogledati ga. U rukama je držao malu, zelenu, plišanu žabu. “Sretan rođendan.“ pružio mi je žabu, nagnuo se prema meni i poljubio me. “Hvala.“ promumljala sam kad se odmaknuo od mene. Ustao je, primio me za ruku i rekao: “Dođi.“ Prošli smo Cvrčkovo jezero i ušli u dvorac te krenuli prema društvenoj. Cijelo to vrijeme nijedan od nas nije ništa rekao. Prvi put u životu sam imala želju razgovarati s nekim...govoriti. Bilo što. U društvenoj me dočekao tulum iznenađenja. Svi moji prijatelji čestitali su mi rođendan. Cijela društvena bila je naša jer je ostali dio bio na plesu. “Poklon dobiš od svih nas u subotu na metlobojskoj utakmici protiv Detroma.“ viknula mi je Frida i vragolasto se nasmiješila. Na sebi je imala haljinu otrovno zelene boje i izgledala je prekrasno. Sjela sam u zeleni naslonjač i slušala one horor priče na koje smo svi umirali od smijeha. U krilu sam čvrsto držala plišanu žabu velikih smeđih očiju koja mi je bila podsjetnik na sve.
Post je objavljen 03.07.2007. u 14:12 sati.