Ja sam menager. Ne hvalim se, predstavljam se. Skoro da sam i zaboravio svoje ime, nemam vremena za njega. Podsjetit se, misliti za njega. Znate kakav je to život. Speed i ako staneš, mrtav si. Peta. I brzina i kolona. Trkeljaš iz šupljeg u prazno na kongresima koji su ti plaćeni, nastojiš nešto pjano poprčit, zaključci nisu bitni, država će - ovako ili onako. Jedina činjenica u menagerskom životu je da nemaš vremena. Evo ja sad ovo pišem u pauzi na sastanku. Pričam sa turističkim menagerima, sve as do asa, kako je država dala prostorno-planske odnose u kojima mi trebamo imati odnose međusobno, a država će nam dati plan, ako mi njoj damo, dobro pusti sad to, nije to poanta. Poanta je da nam tim sastancima menageri međusobno pričaju, a smrdi im iz usta za popizdit. I umjesto da slušaš kome trebaš dati mito i kad, ja se okrećem lijevo i desno u potrazi za kisikom. Jeli meni ovako smrdi ? Jeli oni međusobno osjećaju taj smrad ? Jeli moguće da nemaju vremena za osobnu higijenu ? O čemu je kongres, pitaju se niži radnici ? O smradu. O čemu je konferencija ? O smradu. Mislim se u digitalnom dobu zašto se ljudi uopće moraju sastavljati kad im ovako smrdi iz usta. Tako i političari i ostali...
I onda kad narod, koji ima vremena za higijenu jer je na burzi, im kaže da su smradovi, uvrijede se. Biznismeni i političari, znamo da nikad nećemo biti kao vi- kažu, ali pošto prodajete more i zrak, operite zube, govorimo vam za vaše dobro, jer je kisik bitan sastojak života na Zemlji. Bez njega nema branda, marketinga, kampanje. Otkako sam menager vidim da javnost ima pravo. To su ljudi potponu isti kao i svi, za rukama, nogama, DNK, samo što smrde.
Znanstvenici griješe da treba smanjiti emisije stakleničkih plinova. Treba smanjiti sastanke, konferencije, kongrese, seminare i protokole.
Post je objavljen 03.07.2007. u 09:21 sati.