Za prijevoz, ako ste stranac, morate uglavnom koristiti taksi. Žuto-bijela vozila bez posebnog natpisa, možete zaustaviti bilo gdje na ulici. Cijena vožnje je od 50 do 100 afgana, ako se cjenkate. Ako se ne cjenkate, bezobrazni vozači će vam naplatiti i 20 dolara u jednom smjeru. Davanje napojnica nije običaj, ali za dvadeset afgana koji vama ništa ne znače, vozaču ćete uljepšati dan, a vjerojatno ćete dobiti i prijatelja. Većina internacionalnih organizacija svojim članovima zabranjuje korištenje ovih vozila. Mnogi se boje otmica. Bradati vozači s turbanom, smrknuti dvadesetogodišnjaci s K'uranom na sjedalu ili Hazari, o kojima ste čuli jako puno priča, ne ulijevaju suviše povjerenja. I tako, dok stojite pokraj puta i čekate prikladno vozilo, zaustavlja se dobri, stari Hazara u „moskviću“ iz šezdesetih i ponudi vam besplatnu vožnju. Sjednete u auto koje samo što se ne raspadne, i sasvim sigurno stignete kući.
I dok većina stranaca upotrebljava skupe taksije koji koštaju 7 dolara u jednom smjeru, a vrlo rijetki obične taksije, nitko ne upotrebljava autobuse. Osim kada nemate izbora. Ali da biste uhvatili autobus, morate biti majstor. Stanice ne postoje. Vozač autobusa blago uspori dok potencijalni putnik trči uz autobus i ugovara cijenu s kondukterom. Kada je cijena ugovorena, putnik ubacuje svoju prtljagu – kozu, kokoš, daske i tovar od plastičnih posuda, a onda i sam uskače. Do sada nisam vidjela kako uskaču koze, ali su vrlo česta pojava u lokalnim autobusima.
Oni najsiromašniji voze se taksi-trikolicama ili biciklima, vrlo rijetki imaju konje i deve, a uz magarca se najčešće hoda pješke. Ako ikako imate izbora, nemojte jahati magarce. Odlučite se za devu. Osim što je magarac jako neudoban, nećete ni osramotiti svoju obitelj.
Post je objavljen 04.07.2007. u 00:01 sati.