Počinjem tako vjerovati da trebamo živjeti za trenutke. Onako istinski. Opustiti se... zaboraviti na prošlost i brige... Što je bilo, bilo je, promjeniti se više neće. Ne trebamo mariti uvijek za budućnost. Sve će se posložiti i bez naših besanih noći i razmišljanja...tupih pogleda u zid i hodanja ulicom bez cilja. I nekako, počinjem živjeti za te trenutke... Onako, dok se neki trenutak događa,zatvoriti na tren oči i udahnuti...
Post je objavljen 03.07.2007. u 07:59 sati.