Smrde mi noge.
Smrde katastrofalno.
Doduše, ne tako kao pokojnom Dudiću koji je ipak bio svjetski rekorder (iako ni Meki puno ne zaostaje), ali ne volim kad mi nešto ometa razmišljanje a pogotovo kad to dolazi od mene samog pa nemrem jamrat.
A ovo ubija.
Sve je počelo onog dana kad sam kupio Sketchersice za 450 kuna za na bosu nogu i nosio ih na bosu nogu.
Serem vam na firmu da vam serem...
Džaba ja prao i noge i njih, šamponom, likvijom, arfom, strugo, ribo, mazao kremicama, sušio na suncu, pričao fino s njima…
Do sad nisu smrdile dok bi držo taban na njima, nego samo kad bi onako pomako prstić ili ispružio noge pa odvojio stopalo od podloge.
Ali odnedavno…
Ajme majko.
Sin mi je preporučio Sanitar, ali kako bi još ipak koristio svoja stopala u životu, ideja mi nije sjela.
Zato se majka mog djeteta dosjetila jednostavnijeg i manje bolnog rješenja – staviti smrdljive natikače u frizer jer hladnoća navodno ubija gljivice koje caruju istima.
Kaže, pročitala u nekim ženskim savjet-novinama.
I tako sam danas odmrznuo predzadnji ričet i umjesto posude za sladoled u škrinju ubacio dvije natikače broj 45 okovane smradom mrtvih inćuna pomiješanih s podpazušnim znojem polinezijskog gubavca.
Svašta.
Samo da se ne zapijem pa ih ne skuham ko Čarli Čaplin…
Svaki je savjet dobrodošao.
Kad smo već kod smrdljivih tema, još se nisam riješio hemeroida.
Kako više ne pijem (osim četvrtkom i na koncertima), sve češće kuham jušna čuda (kelj s ničim - mljac!) i plivam jednom-dvaput tjedno, stanje se popravilo, ali kako su ipak hemići stvar stresa, svaki put kad se pokoljem s Mihom – puć.
Šule ko ustašca od Aliena prvi dio, kad tip traži macu po podrumu (ono - Kiri, Kiri, Kiri…), wc školjka ko stoljnjak nakon čišćenja šipka…
Sva sreća pa smo ozbiljni te odgovorni ljudi koji ispunjavaju svoje obaveze pa se to događa samo dvaput mjesečno.
Uglavnom, i opet je Miha našla u novinama rješenje za bolove u predjelu di govance nakratko ugledava svijet.
Magnetska metoda, potpuno bezbolna, garantiran uspjeh, skupo ali učinkovito, riješite se prokletnika zauvijek!
Magnetska metoda!?
Halo!?
Navodno treba držat pol sata dnevno magnete tamo, pa to prođe s vremenom.
Pola sata da hodam s komadom naelektriziranog podivljalog metala koji bi općio s većinom drugih metala u mom jedinom anusu?
Ne znam kako vi, ali odmah mi padaju na pamet ona dva magnetića koje bi ščupal iz autića od auto-piste (mamicu im, kako su gutale one velike baterije) koji bi trajali cca dva dana, pa je jedino koristi bilo od tih magnetića u obliku izduženog slova c jer si s njima skupljal sve živo iz Elektro-Pionira i općenito po stanu…
I s tim da koračam po svijetu bijelom?
Hoda Riba, a za Ribom trčkaraju špenadle, ziherice, rajsnedle, uredski pribor općenito, pivski čepovi, auspuh od Wartburga i pokoja sardina?
I sve u lančiću ko što tinejdžerke i one s mozgom tinejdžerki kače na mobitele?
Zafuljim li Miomira - ono se Zemljin magnetski pol promijeni.
Kad okinem Zvonimira, proizvedem indukciju, a Tesla se u grobu okreće ko janje kod Macole…
A kad odvalim Marksa Kapitalca - potres u Laosu!
No way…
Od kolonoskopije smo jednosmjerna cesta…
Kad ga već usrah s temama, moram i ovo podijelit s vama.
Jeste li se ikada zapitali koliki dio života provedete seruć.
I koliko je lakše i finije kad to možete obaviti u ugodnoj atmosferi, čistoj okolini, miru, tišini, ako je još neka literaturica u blizini, ijoj…
Kako sam prošao malo zemalja za Palina ili Tileta, ali puno za smrtnika, susreo sam se sa svim i svačim.
Tako sam u Egiptu otkrio cjevčicu prskačicu skrivenu u školjci i pogodio se u oko,
u Japanu se igrao dugmićima dok si s fenom nisam spržio oba testisa,
kakao kroz kostur stolice između dvije daske u rupu ko kara u kartama (ne mađaricama) usred polja na straži iznad Uroševca,
skoro guzom dotako kamenu stereo multikenjaru za desetoro u Pekingu,
imao stražu od dva Rusa graničara s kalašnjikovima na limenom zahodu vlaka zbog kataklizmičnog proljeva na granici s Mađarskom,
zašprico tisućljetni betonski čučavac kraj kineskog zida, dvaput,
pokušavao u strahu da sam je zaštopao pol sata pijan izbacit vodu iz školjke u kojoj inače mora biti vode do pola u zgradi UN-a u Washingtonu,
vozio se dva sata od Melburna do Pertha da mi je košuljica (WC papir kojim se obloži daska) virila iz kratkih hlača, a ja mislio da mi se komadi smješkaju jer sam frajer…
Čak sam kenjo i u Shinkansenu pri brzini od 400 na sat između Niigate i Ibarakija netom prije tekme s Italijom kad sam se u de luxe klonji i obrijo i ostavio pol desnog obraza i frtalj nosa na britvici. A kako je taj zahod bio jedino intimno mjesto na cijelom putovanju…
Anyway, nasrao sam se na svakakvim školjkama i čučavcima, ali prekjučer sam imao debi.
Jedna osoba kod koje sam bio u posjeti nedavno je operirala i drugi kuk, i sad se polako oporavlja.
Kako je teško pokretna, kupili su nastavak za wc dasku i to izgleda ko svadbena torta na kat.
Osjećaj je malo čudan jer si nekak visoko, sav se na prstiće dižeš, a kako je skučeno, ne znaš di bi s pimpačem, ali eto, probalo se i to.
Sad opet moram mijenjat CV…
Post je objavljen 03.07.2007. u 08:36 sati.