Pregled posta

Sunshine reggae

Dragi moji blogeri, prijatelji i frendovi, draga nacijo, vlasnica ovoga bloga (sa pripadajućom joj family) odlazi na MOOOOREEEE…

Shot at 2007-07-02
Eto, kada me neće strpati u kancelariju, odoh ja na kupanje i sunčanje, izležavanje, odmoriti se od svega (a najviše loših vijesti)
Klinci su već u deliriju, iako se putuje tek prekosutra.
Razmišljala sam čime vas zabaviti za vrijeme koje me neće biti, mislila sam ostaviti pravi pravcati ljetni ljubić (koji možda napišem tamo gdje more ljubi obalu, a brodice se lijeno ljuljuškaju u društvu razigranih valova).
Iskreno, nemam inspiracije, a i pritišću me sa svih strana (te gdje su kupaće, te gdje su ručnici, te gdje je ovo, gdje je ono … žene moje drage, znadete već kako to izgleda).
Tako ću vam ostaviti, iako sam rekla da neću, još malo romana koji kanim poslati na natječaj.
Bit će to kao pilot epizode, tek da se vidi mišljenje javnosti (koje je na kraju krajeva najvažnije:))))).
A vi se, dragi moji, opustite i uživajte, po mogućnosti uz klimu, ili pirkanje ljetnog povjetarca.

Norma dolazi k sestri, isplakati se na njenom ramenu.

Uz škripu guma zaustavila se ispred impresivne kuće na kraju uske uličice. Helena iskoči iz auta. Sara je stajala na vratima. Sestre se bace jedna drugoj u zagrljaj. Prošla je vječnost od njihovog zadnjeg susreta.
«Čime te mogu ponuditi?» upita Sara uvodeći sestru u kuću.
«Nešto žestoko, molim. Votkicu, ili martini… Treba mi nešto oštro!»
Sara htjede reći da je tek 10 sati u jutro, no predomisli se. Bilo bi bespredmetno svađati se sa sestrom, kada bi ionako na kraju popustila. Pruži Heleni čašu radoznalo je promatrajući. Djevojka otpije gutljaj i brizne u plač. Sara sjedne pored nje nježno joj milujući leđa. Dohvati maramice sa stolića. Očekivala je dramatičnu priču. Helena šmrce.
«Ostavio me. Bruno. Gad jedan. Svinja! Nakon svega što smo prošli!»
Sara uzdahne. Strpljivo je slušala kako je Helena ostavila uspješnog i bogatog Sanya da bi se posvetila vjetropiru Bruni. Nastavila je priču o burnom životu na trkama, strahu koji je prolazila za njegov život dok je luđački jurio prašnjavim stazama, da bi došla do jučerašnjeg dana kada se Bruno odlučio okušati u još jednoj utrci. Ne bi to bilo ništa čudno, da nije, onako usput, rekao kako ide bez nje, a nakon što se vrati s peharom, možda i oženi svoju Lenicu (tim bi je imenom nazivao nakon dobrog sexa). Izgovarao se lošom organizacijom, neprikladnim smještajem, spomenuo nekoliko imena koja Helena nije željela sresti u životu, gotovo je uvjerio djevojku u svoje argumente. Kada ju je pogledao onako bojažljivo, sa vidjetćemose smiješkom na licu, zalupio vratima i sjurio se niz stepenice, zvonce na uzbunu zazvonilo je u Heleninoj glavi i ona je znala da nešto nije u redu. Nešto jako nije bilo u redu. Odlučila je cijelu stvar pomno istražiti. Prvi šok dogodio se kada je shvatila da je Bruno počistio svu lovu iz stana. Drugi je uslijedio kada je otkrila da nedostaju i njene kreditne kartice. Helena nije bila glupa. Bilo joj je jasno da ovaj put ne samo da je izigrana, već je i opljačkana. I to od muškarca za kojeg je vjerovala da je ljubav njenog života!
Premda ga je mrzila više od ikoga na svijetu, ipak je pogledala prijenos utrke na televiziji nadajući se da će mu pući guma, da će se zabubati u drvo ili ostati u jarku, od srca navijajući da niti ne dođe do cilja. Na njeno veliko razočaranje, Bruno je pobijedio prvu etapu. Smješkao se sa ekrana razmećući se svojom vještinom, brzinom kojom ostavlja sve iza sebe, šalio se na račun onih koji su vozili kroz njegovu prašinu, kad mu priđe dugonoga brineta bujnih oblina, obučena u preusku i prekratku haljinicu. Grlila je Heleninog muškarca, on ju je obujmio oko struka pokazujući je snimateljima kao još jedan trofej. Helena nije mogla dalje gledati. Izjurila je iz stana, sjela u auto i … eto je.
«Ako se sve dogodilo jučer, gdje si prespavala?» čudila se Sara.
«Ah, u nekom pansionu uz cestu, nemam pojma gdje i kojem.»
Sara je zagrli.
«Stvarno si ovaj put dobila po repu. A lijepo sam ti rekla…»
Helena joj uputi prijekoran pogled.
«Nisam došla da mi držiš prodike. Moj Bože! Gora si od bake!»
Sara porumeni.
«Oprosti. Samo sam ti htjela reći da je to bilo za očekivati od seronje kakav je Bruno. Znaš, ovaj razlaz ima svojih prednosti. Sada možeš u potragu za onim pravim.»
Helena nevoljko slegne ramenima.
«Muškarci. Fuj. Uvijek me uvuku u neku gabulu.»
Sara je pomiluje po kosi.
«Što ćemo sad? U šetnju?»
Helena tužno zatrese glavom.
«Mrtva sam umorna. Imaš kakav krevet za mene?»
«S baldahinom. Ti se odmori, a kasnije ćemo nešto pojesti, možda odemo malo u život…»
«Hej, a gdje ti je muž? Tek sada vidim da nedostaje pseća njuškica…»
Sara je prostrijeli onim pogledom.
«Oprosti, ali zezanje na Tonijev račun unosi tračak radosti u moje prepuklo srce.»
Pravdala se Helena.
«Hm, kad već pitaš, moj superuspješan suprug radi na jednom supervažnom projektu.»
Helena teatralno okrene očima, no Sara se nije dala smesti.
«Kada završe radove na mostu, imat ćemo dovoljno love da Toni otvori vlastiti ured i projektira samo ono što voli – raskošne vile i hotele. Već ima nekoliko narudžbi.»
«Pretpostavljam da i ne pomišlja na skromne radničke kućice» doda podrugljivo Helena.
«Tko se javio! Kada vidiš siromaha, pobjegneš na drugu stranu ceste, da te ne bi zarazio besparicom, možda.»
Helena zijevne.
«Zaspat ću na ovom kauču.»
Sara hitro ustane.
«Dođi, pokazat ću ti sobu.»

Norma je ležala u naslonjaču. Ispred nje bilo je prostrto veliko platno. Šare su se ispreplitale u kompoziciju boja, vatre, tame, eksplozije. Norma se naježi. Mogla je osjetiti snagu vlastitog djela. Požali što Leonard nije ovdje. On je bio njen najvatreniji obožavatelj i izvanredan kritičar. Prvo bi radove procijenio strogo profesionalno, a tek tada bi se prepustio osjećajima koje bi slika pobudila u njemu. Leonard je uvijek imao pravu riječ za njeno djelo. Leonard bi bio oduševljen da vidi ovo, pomisli. Poželi ga nazvati i čuti mu glas, ali se predomisli. On je sada bio u vlastitom svijetu, svijetu fotografije, vrijedno radi u studiju i samo bi ga prekinula u trenutku stvaranja. Tek ga je nekoliko dana dijelilo do velike međunarodne izložbe u koju je uložio ogroman trud. Norma uzdahne. U glavi joj se rađala ideja za novu, potpuno drugačiju, krajnje neobičnu sliku, bit će to glavna senzacija na izložbi. Zbog toga je silno trebala tonu oker boje. Nazove svog mladog štićenika. Nasmije se na mrzovoljan zvuk njegovog glasa.
«Jesam li te prekinula?» upita veselo.
«Nisi, u stvari sam u maloj krizi. Cijela slika stoji ispred mene, a osjećam da nešto nedostaje. Nešto nisam dovoljno naglasio, ili osjenčao, ne znam.» Uzdahne.
«Trebaš me?»
«U stvari, želim ti napraviti uslugu. Razbistri mozak, pusti neka sve dođe na svoje mjesto, a za to vrijeme skokni do Sare i pokupi neke boje, hitno mi trebaju.»
«Sara je u gradu?»
«Ma, ne, stupido, vozneš se do nje, pokupiš farbu i do večeri si doma, ispred svog platna, bistre pameti, oči ti se otvore, sve ti je jasno. Dogovoreno?»
«Hej, stani malo! Nisam ti ja teklić! Ti si luda! Poslala bi me na more?! A čekaju me dva nedovršena platna…» Norma je lako mogla predočiti bijes kako frca iz njegovih sivih očiju. Zatomi smijeh.
«Giovani, dragi, to je u interesu NAŠE izložbe. Znači, mogu računati na tebe?»
Muk s druge strane.
«Srce si. Javi se kad stigneš.»
Norma prekine vezu zadovoljno trljajući ruke. Imala je posla preko glave, ali sve je išlo po planu.
Za to vrijeme Giovani se pjenio u svom malom stanu. Mrzio je Normu iz sveg srca. Bila je to najrazmaženija, najnepristojnija i najbahatija osoba koju je upoznao. Ipak, njeni radovi oduzimali su dah. Giovani je dobro pamtio dan kada je prodao dušu ženi koja nije bila ništa bolja od samoga vraga. Zapazila je njegovo djelo među stotinama ostalih na nekakvoj izložbi mladih autora. Prijavio se samo zato što je bio dekintiran, a nagrada je bila novčana. Nije puno očekivao zbog iznimno jake konkurencije. Nagradu je osvojio netko drugi, no njegov zgoditak bila je slavna slikarica koja je uočila talent u grubim potezima kista, ponudila mu skrbništvo, umjetničko vodstvo, te mu pomogla da se riješi klišeja i prenese na platno ono što je nosio u sebi. Kao što je vješto slikala po platnu, jednako je vješto stvarala umjetnika od njega. No cijena!!! Često se pitao ne plaća li previsoku cijenu za sve što je napravila za njega. Norma ništa nije radila iz samilosti. Jasno mu je pokazala njegovo mjesto u kutu i dresirala ga u poslušnu životinju koja je morala skočiti na svaki njen mig. Imala je ona metode uvjeravanja. Ucjene, bolje rečeno. Giovani zaškrguče zubima. Nećeš me dugo povlačiti za muda. Još ova izložba, ako sve prođe glatko, kupim svoje prnje. Ah, Venezia, Firenza, Roma, Toscana, mmm, svijet mi je pred nosom, neću još dugo trunuti ovdje. A na rastanku, reći ću toj kuju… Razvuče tanke usne u nešto nalik na osmijeh. Presvuče umazanu majicu i izjuri bijesan van. Dug je put bio pred njim.

Nastavlja se za tjedan dana…

Pusu svima ostavljam, naročito onima što vrijedno rade (kao Franc, na primjer) i želim vam puno veselja, više odmora, pjesme i osmjeha na licu.

Tek sam sada primijetila, ovo je moj STOTI post!!!!!
Sto puta druženja s vama.
Sto postova.
Sto malih radosti.
Sto lijepih doživljaja.
Moj je blog doživio stotu:)))))

Shot at 2007-07-03


Post je objavljen 02.07.2007. u 22:49 sati.