Kroz mene svjetlost protiče,
U tragu tek, kao kroz vitraj.
Lomom njenih zraka, prizvana iskra,
Zalepršala je zrakom kao lameta,
I zaplela se u mojim nadanjima.
Stojim pred tobom, kao pred ikonom
I šapućem ti kako se dogodilo čudo,
Baš onda, dok su tvoje oči zapljuskivale,
Prozorska stakla tek očišćene sadašnjosti.
Moja je nagost rasipala svjetlost u tracima,
Poput fenjera, na svakom oknu okačena.
Dočekala sam te spremna, ugostivši te
Svim bojama, mirisima i okusima tijela.
Gasio si žeđ na izvorima mojih grudi
I ponirao u vrelinu moje drhtave nutrine,
A ja sam smišljala imena zvijezdama,
I krstila ih, ponekad zbunjena, i nadimcima,
U trenutku iskonskog, ispuštenog vriska.
Na mojim dlanovima počivala je nevinost trenutka,
Spremna da ti se pokloni i zauvijek ti pripadne.
Samo je to moje još ostalo u meni, a nisam ti predala.