Kolumbija
(Bogota 1993. i 1995. godine)
I najedanput se pred mojim ocima pokaza "konj" zelenko,
a onomu sto je jahao na njemu bilo je ime "Smrt",
a pratio ga je "podzemni svijet". Njima bijase dana vlast
nad cetvrtinom zemlje, "da ubijaju macem, gladju, kugom"
i zemaljskom "zvjeradi".
(Otkrovljenje, 6:8)
Prorocanstva Herr Mullera predvidjaju da ce se situacija najvise pogorsati tamo gdje je napucenost najveca i gdje vlade opstaju zahvaljujuci sili. Jedno od takvih mjesta je Bogota u Kolumbiji. Ondje sam ustanovio da su uvijeti za pogorsavanje situacije mnogo gori no sto sam mislio: prenapucenost je tolika da djeca zive u odvodnim kanalima i proganjaju ih radi zabave.
Posljedice prenapucenosti vise nisu samo teoretske; moguce ih je primjetiti na mnogim podrucjima ovoga planeta.
Sljedeca prica govori o tome sto se dogadja kada kultura i vjera stvore takve uvjete da je kokain lakse nabaviti nego prezervative, a prirodni prirastaj nadmasi raspoloziva prirodna bogatstva. Prica nudi uvid u mogucu buducnost zapadnjacke kulture, odnosno buducnost
u koju su brojne zemlje sirom svijeta vec zakoracile...
... Za vecerom nam je Elizabeth objasnila da su u Juznoj Americi dvije vrste djece kojima je potrebna pomoc. Prva su djeca siromasnih obitelji koju smo vidjeli u La Pazu, cetvrti u kojoj se nalazi Selam. Ta djeca nemaju nade ni buducnosti, nemaju mogucnost za skolovanje ili stjecanje zanata pa masovno umiru od djecje paralize, ospica i kolere. Ali, ta djeca imaju svoje obitelji.
Drugu vrstu cine djeca koju u Juznoj Americi nazivaju "Los Gamines". To su djeca koja zive
na ulicama Bogote, njih stotine tisuca, a mozda cak i vise od milijun. Takva djeca zive u kanalizacijskim odvodima, napustenim zgradama, starim tvornicama, ispod mostova i u tunelima. Do navrsene osme ili devete godine mnoga su ovisna o ljepilu ili drogama i vec su okorijeli zlocinci. Tada se za njih vise ne moze uciniti mnogo. Policija ih progoni kao da su kojoti: svakog se jutrazatjecu tijela djece koju su prethodne noci ustrijelili policajci ili tinejdzeri.
U najvecem dijelu Juzne Amerike prilicno je tesko nabaviti kontracepcijska sredstva, a seksualno prosvecivanje potpuno izostaje. Zene imaju vrlo malo prava i nikakvu moc. Ondje je lakse nabaviti kokain nego kontracepcijska sredstva. U vrijeme visoke stope smrtnosti novorodjencadi, bolesti i oskudice antibiotika to nije predstavljalo problem - drzava je kontracepcijska sredstva stavila izvan zakona. Djeca su se radjala, ali je vecina njih uskoro umirala. Potpuno nevazno. No, danas je najveci dio Juzne Amerike suocen s populacijskom eksplozijom. Broj stanovnika Bogote u proteklih se dvanaest godina udvostrucio. Ljudi je previse, a sredstava za zivot premalo. Ljudski zivoti tako postaju bezvrijedni pa se ljudi bore i umiru radi jednog zalogaja. To je, prema Elizabethinim rijecima, sredina u kojoj stasaju Los Gamines....
... Sto god ucinili, doimalo se kao da zlicom premecemo pijesak na golemoj plazi, a svaki val donosi novu kolicinu pijeska.
Herr Muller je rekao: "Moramo ciniti onoliko koliko mozemo. Uvijek. Na vecer moramo odlaziti na pocinak sa spoznajom da smo dali sve od sebe i da vise od toga nismo mogli uciniti. Nemoj dopustiti da te problemi shrvaju. Pocni negdje, bilo gdje, s malim djelom milosrdja i vec si nacinio jednu pukotinu u zlu ovoga svijeta....
... Dok smo se priblizavali sirotinjskoj cetvrti (podrucje bezvladja u koje streljacki odredi srednjeg sloja, koji sami sebe nazivaju "bratstvima" ili "lovackim klubovima", nocu dolaze puskama i ubijaju djecu koja zive na ulici), prosli smo siroku razdjelnu povrsinu na sredini ceste koja je nekoc, prije mozda trideset godina dok je broj stanovnika grada bio deset puta manji nego danas, bila travnata povrsina izmedju dvije suprotne prometne trake. Ta pet metara siroka povrsina danas je samo cvrsto zbijena zemlja obrasla kojekakvim korovom.
Usred te povrsine mali je copor pasa (tri ili cetiri mrsave, izranjavane, sugave zivotinje) kidao posljednje komadice mesa s raspadnutog kostura. Preostalo je tek nesto vise vlaznih, bijelih kostiju i nesto crvene hrskavice oko zglobova kuka i koljena. Isprva sam pomislio da je to nesto sto su dovukli iz kante za smece ili iz mesnice, ostaci govedje polovice. No, kada smo prosli pokraj njih, vidio sam nesto posve drugo.
"Ne cini li vam se da je ono ljudski kostur?" upitao sam Von Hayera dok smo na udaljenosti od metar i pol prolazili pokraj pomahnitalih pasa.
"Nadao sam se da nije", odgovorio je i odvratio pogled. "Ali sam ocito bio u krivu."...
... Nekoc je zivjelo pleme Indijanaca zvano Kogi. Vladali su Kolumbijom od obale Tihog oceana do planina Sierra Madre kod Bogote. Uz uobicajene znacajke drustva koje biste ocekivali kod velike mnogoljudne dinastije, imali su tajno svedocanstvo koje je u dalekoj i maglovitoj prapovijesti dobilo strahovito veliku zadacu.
Ono je odgovorno za odrzavanje Zemlje na zivotu.
Kada je Pizarro prije nekoliko stotina godina osvojio to podrucje Juzne Amerike, njegovi su konviskadori bili posebno surovi prema pripadnicima plemena Kogi. Do kraja sesnaestoga
stoljeca od njihove su civilizacije ostale samo rusevine starih gradova koje je dzungla obrasla u tolikoj mjeri da ih spominje tek pokoji udzbenik arheologije. Cijeli je svijet bio uvjeren da su Kogi nestali; jedan od stotina domorodackih naroda izbrisan je s lica Zemlje
zbog surovog i nesmiljenog prodora zapadnjacke civilizacije.
No, Kogi su prezivjeli. Mala skupina, manje od tisucu pripadnika plemena, povukla se u udaljene i nedostupne predijele Sierra Madre te podigla utvrdjeni grad koji je bili gotovo nemoguce pronaci...
... tako su morali postupiti zbog velike odgovornosti koju im je Stvaratelj predao tisucama godina prije: odrzavati kucanje Zemljina srca.
... Njihova je poruka, prema Marijinim rijecima, glasila: ...
...Von Heyer i ja slusali smo je u tisini i boli: poruka je bila uznemirujuce slicna onoj koju nam je Herr Muller prenio prije gotovo petnaest godina. U New Yorku smo se sastali upravo zbog rasprave o toj temi, a on je govorio o svojoj viziji svrsetak svijeta. Rekao nam je da sirom svijeta zive skupine ljudi kojih vjerojatno nema vise od dvanaest, koje su zemlju odrzavale na zivotu i pripremale se za duhovnu i fizicku obnovu zemlje koja se mora dogoditi tijekom sljedeceg tisucljeca. Napomenuo je i da je medju ljudima zapadnog svijeta Salem jedna od tih skupina te da je primio dio odgovornosti...
Mozemo li zaustaviti?
Koliko god cudesan, mozak nije imun na prastare mehanizme opstanka. Mnoga su psiholoska istrazivanja pokazala da labaratorijske zivotinje problem prenapucenosti rjesavaju medjusobnim ubijanjem.
Pomisao je strahovita, medjutim, osobno sam tome svjedocio u mnogim okruzjima, gradovima i kulturama, a metode su bile mnogo uzasnije no sto bi ih mogao zamisliti da sam pisao svjetski scenarij.
Kako vrijeme prolazi, takva nam je stvarnost sve bliza jer napucenost izmice nadzoru, prirodni se izvori unistavaju, a organizirane religije i politicari raspravljaju o (relativno) nevaznim pitanjima.
U Bogoti sam se mnogo puta sjetio prorocanstva africkog vraca koji je rekao da ce njegova sudbina jednog dana biti sudbina bijeloga covjeka. Sve vise gradova sirom svijeta slici Bogoti. U mnogima sam zemljama vlastitim ocima vidio smrt: priblizavamo se rubu.
No, i dalje se pitam: sto mozemo uciniti? Kako mozemo shvatiti sto se dogadja i kakav je
odgovor primjeren?
Napomena: Dio teksta iz knjige Thom Hartmann, PROROKOV PUT, Dozivljaj sile zivota.
Post je objavljen 02.07.2007. u 19:16 sati.