Već treću godinu za redom (dovoljno da bi ga kod nas «krstili» tradicionalnim) u Dubrovniku se održava Libertas Film Festival. Riječ je o zaista raznovrsnom festivalu na kojem se ove godine prikazuje i 5 recentnih norveških filmova te niz filmova izvan konkurencije (dovoljno je spomenuti Von Trierov «The boss of it all»). Uz filmove koji su u konkurenciji za nagradu te čitav niz kratkih i dokumentarnih filova i «ponoćni program» za ljubitelje trilera i horora, šestodnevni hepening na 4 različite lokacije trebalo bi garantirati dobru zabavu.
Osim toga, marketinški dio Festivala odlično je pokriven. Reklama pod pokroviteljstvom T-coma po prvi put vrti se i na televiziji.
Reklo bi se – idealno. No, je li baš sve tako? Kao da bi ja pisao da je tako...
Libertas Film Festival napunio mi je milokleez već prve godine održavanja. Do posljednjeg dana, nije bilo brošura i satnice održavanja projekcija. Na mailove nije odgovarao nitko. Bilo je gotovo nemoguće planirati gledanje bilo kojeg filma jer naprosto nisi mogao biti siguran da će prikazivati upravo taj film koji si poželio pogledati. Međutim, činilo se da to nikoga nije uzrujavalo od onih milijardu volontera predvođenih nadobudnom direktoricom. Zujali su okolo kao pčelice sa svojim turističkim smiješkovima i na taj način rješavali porođajne muke još jednog u nizu filmskih festivala.
Ali dobro, prvi se mačići u vodu bacaju (koja glupa uzrečica kad malo bolje razmislite) pa su se te prva nesnalaženja mogla i opravdati i oprostiti.
Međutim, i druge godine, ponovilo se navlas isto. Razlika je bila jedino u tome što se iz mnogih detalja dalo iščitati da se zaista želi napraviti respektabilan filmski festival. Ali s kojom svrhom? To je, čini mi se, temeljno pitanje jer je tako očigledno da Libertas Film Festival definitivno nije napravljen zbog običnih ljudi, ljubitelja filma zbog kojih, nadobudno pomislih, filmski festivali i postoje.
Jedan, 15 ili 200 ljudi na projekcijama, njima je potpuno svejedno. Kad malo pomislim o tome, čudan je to festival, zaista čudan. Ima solidne filmove, odlične lokacije, poznate goste iz filmske industrije a opet…ne mogu se oteti dojmu da ništa tu nije napravljeno zbog običnog gledatelja. Imaju na desetke volontera od kojih malo tko zna odgovoriti na bilo koje pitanje a pri tom čak i ne mislim na pitanja o filmu. Kada dođete u predvorje kina, ugledat ćete 7-8 mlađahnih volontera koji naizgled nešto važno rade ispred kompjutera. Čudno, imajući u vidu da nisam mogao dobiti odgovor ni na obični mail a stranica im biva osvježena na dan početka održavanja festivala. Reklo bi se ipak da direktorica ima puno prijatelja koje je trebalo dovesti na ljetovanje a užitak kupanja i uživanja u Dubrovniku valjda vrijedi par sati noćnog statiranja u kukuruzu (ili točnije iza info pulta)
Kako je Liberatas Film Festival funkcionirao u drugoj godini svoga postajanja najbolje se vidi iz ovog primjera:
Žena i ja gledali smo neki francuski film na Revelinu i nakon nekog vremena počela je padati jaka kiša (riječ je o projekciji na otvorenom). Pitao sam jednu stjuardesu, pa drugu, pa treću što sada ali pojma nisu imale. Bilo ih je kao u priči ali svrha njihova "bivstvovanja" nije bila baš najjasnija. Neke su pobjegle i prije kraja.
Konačno, uputili su me u sam mozak organizacije u lobiju kina «Slobode» gdje sam opet morao popričati sa nekoliko osoba da bi na kraju valjda sam zamjenik direktorice bio ovlašten da kaže da mi može vratiti pare na karte. Ali naravno, nisu bitne pare, riječ je o samo o stavu prema festivalu.
Mislio sam tada, moj Herostrate nikad ti više na taj festival pristupiti nećeš a oni neka prave sebi festivale koliko i kako im drago.
Ali ipak, ponukao me ovogodišnji ciklus norveškog filma. Jebiga, toliko sam zasićen Amerikom i američkom produkcijom da mi je drago pogledati bilo što što nije dijelom holivudske projekcije.
I tako, odem ja sinoć pogledati prvijenac norveškog autora Stefana Faldbakkena «Uro». Priđemo žena i ja info pultu na Stradunu, ispred kina Sloboda i upitamo za karte.
- O, you mean… karte za … ljubazno će volontera koja je vjerojatno u 3. koljenu sa ovijeh prostora. Učinilo mi se da se zaista iskreno čudi što želim gledati norveški (ili bilo koji drugi) film.
Nakon kraćeg razmišljanja, sjetila se da je ona ta koja prodaje karte.
Uglavnom, da ne dužim, nakon podužeg objašnjavanja da bih ja zaista u kino, na kraju mi je prodala dvije karte odmah ih cijepajući uz napomenu «da onoj goure, na ulazu, objasnim da je ouna već iskidala koarte ako me bude pitaalaa".
Film je bio sasvim dobar (zanemarit ću katastrofalan prijevod čak i meni koji nisam baš ekspert za engleski jezik,) nadam se ne samo meni nego i za onih ostalih 7 ljudi bez moje žene kojoj je bio «gledljiv» ali to vas, vjerujem, ne interesira.
Ostaje vidjeti kako će biti večeras na Von Trieru. Nazovite me optimistom ali predviđam barem 30 ljudi. Jer, znate, Dubrovnik je, štogod vi mislili o tome, prava filmska meka. Buahahahaah!
Ne sumnjam da će Libertas Film Festival polučiti velike pohvale među filmskim svijetom (barem među onima koji će doći par dana besplatno ljetovati u Dubrovnik) ali jebemu...jebemu...direktorice?? Je li se film prikazuje zbog ljudi ili je sam sebi svrha. Čak i kad zanemarimo Tvoju vlastitu promociju.
Očito je dug i trnovit put od voditeljice (?) Briljantina do vrhunske filmske producentice. Aferim!
Post je objavljen 02.07.2007. u 12:47 sati.