Umjesto da učim, razbijam glavu čudnim pitanjima... joj, joj, to tako ne ide...
...ako se odlučim živjeti svoj život u čistoći i djevičanstvu, bez fizičke obitelji, bez dragog, bez djece... a zagrlila sam Isusa kao svog dragog, želim posvetiti svoj život na način da mu služim do svog zadnjeg daha... ne činim li time sve oko mene mojom "djecom", tj. onima za koje ću živjeti, da se brinem za njih i pazim na njih kao što majka brine za svoje dijete? Znam da su mi dani, darovani, a svoje ispunjenje ću naći u tome da ih čuvam, pomažem, ljubim i to do svojih suza, do svoje boli, do često neshvaćenosti, odbačenosti i samoće... mudri ovoga svijeta bi to smatrali ludošću...
Znam da nemam smisla ali...