Marketing
Kraj
Prije no što se osvrnem na svoje osmogodišnje školovanje i uopće kraja kao takvog, imam jedno pitanje.
Znači li kraj završetak nečeg starog ili početak nečeg novog?
Što podrazumijevamo pod krajem kao takvim?
Kada kažemo da je došao kraj škole, znači li to da je škola završila ili da su praznici otpočeli?
Naravno, znači oboje, ali što smo skloniji prvo pomisliti?
Da budem iskrena, meni je kraj uvijek značio završetak nečega.
Barem kao prva asocijacija na kraj.
Kraj života.
Smrt ili početak novoga?
I dok glavu razbijam ovim tako dvosmislenim pitanjem, zamislim se.
Što me čeka u budućnosti?
Što je ovaj kraj donio?
Što je ovaj završetak, a što početak donio?
Koliko ću se puta još nasmijati, a koliko zaplakati, i u kakvom omjeru?
Koliko će dana padati kiša, a koliko sjati sunce?
Koliko ću još toga naučiti, vidjeti, čuti, opipati, okusiti, omirisati?
Koliko ću prijateljstava sklopiti, a koliko izgubiti?
Sve je yin - yang.
Gdje je bijelo, tamo je i crno.
Gdje je crno tamo je i bijelo.
To je neraskidiva veza, povezanost i ravnoteža.
Smrt donosi život, kao što život donosi smrt.
*Mali osvrtaj na prošlih 8 godina*
Navikli ste već - bilo je super, ja bih opet, bilo je suza i smijeha, blabla.
E, pa, servirat ću vam nešto novo.
U prošlih 8 godina sam stekla mnoge vještine.
U proteklih 8 godina puno su me vukli za nos, okretali mi leđa, primoravali me da radim neke stvari koje možda i nisam htjela.
U proteklih 8 godina naučili su me praštati, voljeti, sklapati prijateljstva.
Pa hvala za to.
A sad da budem malo stereotipna.
Bilo je lijepo.
Bilo je užasno.
Ovisi čega se sjetim.
Onoga što boli ili onoga što mi mami osmijeh na lice.
Ali bilo je u bilo kojem pogledu zanimljivo.
I stekla sam životna iskustva koliko god to sad veliko, prazno i/ili glupo zvučalo.
Okusila sam što je život.
I tijekom tih 8 godina, skinula sam ružičaste naočale.
Shot at 2007-07-01
Skinula sam naočale uopće.
Nisam potpuno prozrela svijet.
Ali, trudim se.
Još je toliko godina predamnom.
Rekli bismo, cijeli život.
I zato guram iz dana u dan.
Koji puta posrnem, pa čak i padnem.
Ali uvijek se opet uspravim i nastavim
Kao i bebe kad uče hodati.
Ne odustaju, bez obzira na pokušaje, samo nastavljaju pokušavati dok im ne uspije.
Još jedno divljenje djetetu.
Ja sam Princeza koja nosi Sunce na dlanu i tragam za Dječakom koji nosi Sunce u kosi.
Tragam za Princom.
Malim princom...
*A sad, sretan rođendan mome blogu, kome je sad 1. rođendan! Želim da se tijekom vremena samo poboljšava i napreduje. A također sretan rođendan Mariu i Klari. Sretna vam petnaesta. Sretan rođendan još jednom srpnju, koji je i mene donio na svijet :)*
Kraljevna nosi Sunce na dlanu...
Post je objavljen 01.07.2007. u 11:47 sati.