i sad moramo odlučiti hoćemo li, držeći se za znojne ruke, uputiti do stanja gdje ćemo forsirati spontane trenutke.
i opet se pitam koliko razum tu ima prevagu i da li to što ga ja uopće zovem u pomoć ima značenje...od kojeg pokušavam pobjeć. točka između kompromisa i nedostižnih ideala. neki bi to nazvali odrastanje. a ja bih trebala znati je li to ljubav ili sebičnost. da li bi naša ljubav bila samo udružena sebičnost? da li se to krije na dnu svake ljubavi samo što sam ja jedina toliko luda da grebem po onome što ćemo obično proglasili magičnim? ako toliko grebem...ima bit da gubim senzore za TO. jer nedostižno jest. i bolje da tako ostane. pokrij se po umu. ostavi rečenice da ključaju negdje u pozadini, ne bacaj ih u prvi plan.
Ili nemam hrabrosti pomiriti se s istinom. ne radi istine same nego čisto radi mog kukavičluka, onog kukavičluka da nećeš dopustit nesavršeno. ili je to hrabrost?
vidim sve. pitanje je je li mi to stvarno treba kad već vidim svaki korak. kao da bih postala išta pametnija.
Post je objavljen 01.07.2007. u 02:33 sati.