UNI
(i kao rijeci života i bola)
Dok moje tijelo
prihvaća neizmjernu
količinu boli
jer svakodnevno
sa njom živi,
moj mozak odbija
stvarnost i istinu
da te nema,
mog jedinog smisla
u ovoj besmislenosti
postojanja.
I dok mi govore
da uteknem se
blaženstvu molitve božje,
kroz moje se usne
prelijevaju modro zeleni
valovi rijeke
čije ime nosiš.
Zelena modrina valova
doziva u sjećanje tvoje oči,
njihov šum, tvoj glas,
a miris rijeke
dodir tvoje kože.
I tad se obje boli :
bol tijela i moje nutrine,
stapaju u jedan krik
i jednu riječ
U N A
( mami, uoči 1. srpnja 2007.)
Post je objavljen 30.06.2007. u 18:56 sati.