Marketing
rose: klik ...
(prethodni nastavak)
Čekaj, čekaj, Rose ....
Budi budna ... i čekaj!
...
Rose je blogirala tek mjesec dana kad ju je Morpheus zadnji puta posjetio i kad ju je dodirnuo po prvi put, na javi.
Rose je navršila godinu dana blogerskog staža kad je jedne noći na svojem blogu pročitala poruku: Budi budna - čekaj!
Od Morpheusova posljednjeg posjeta do te besane noći, kad se kobna poruka pojavila, Roseine su noći uglavnom bile besane. Kao da je poruka stigla u trenutku kad se stvorila u Morpheusovoj svijesti, u trenutku bijesa, u kojem se osjetio ponižen Roseinom reakcijom, u trenutku kad je i on poželio poniziti nju ... a ne tek gotovo godinu dana poslije.
No ono što je Rosei bila godina; Morpheusu je bio samo trenutak.
Za Rose je to bila teška godina.
Morpheus još nije ni otišao, one noći, a Rose je već požalila ... poželjela je pozvati ga natrag, poželjela je potrčati za njim... No, stisla je usne, ugrizla ih do krvi i samoj sebi rekla: Ne!
Nakon nekoliko dana emocionalne zbunjenosti, Rose je stegla srce i pozvala glas razuma.
To što joj se događalo već duže vrijeme, bila je samo njezina slabost ... ili bolest, uvjeravala je sebe samu. Bila je to bolest njezina uma koji je stvorio nepoznatog Posjetitelja.
Što to ne valja u mojoj svijesti... pitala se Rose ... kad sam bila u stanju stvoriti takvo čudovište? I zavoljeti ga ...
Jer, Rose je, zaista, zavoljela tog nježnog Nasilnika. No, u trenutku gorke spoznaje Rose je morala priznati - nasilništvo je njegova prava narav, a nježnost je tek prolazni trenutak. Nasilje koje je nad njom počinio, obezvrjeđivalo je trenutke nježnosti.
Ta je činjenica dovodila u pitanje Rosein ponos, a ona je do ponosa jako držala.
Ona je bila unuka svoje bake. A Roseina je baka, u mladosti, napustila svoju jedinu ljubav, kad je taj čovjek za kojim je prešla pola svijeta, zbog kojeg je napustila svoj zavičaj i svoju obitelj, doveo u pitanje njezin ponos. Roseina je baka izabrala ponos, nije se mogla odreći samopoštovanja.
Naučila je jezik strane zemlje u koju je došla, stvorila vlastitu tvrtku, sagradila kuću u kojoj je sada Rose živjela. I rodila je vanbračni plod te nesretne ljubavi, Roseinu majku. Sada su obje bile mrtve, i baka i mati, a Rose je već nekoliko godina živjela sama u toj kući, koju je baka sagradila, u kojoj je Rose odrasla, u kojoj je kao plavooka djevojčica, u vrtu pod pergolom s bijelim ružama, prvi puta ugledala Morpheusov tamnomodri pogled.
Rose je stegla srce i riješila ići bakinim stopama.
Prvo je pokušala uvjeriti se kako je tajanstveni Neznanac samo produkt njezinih snova, njezinih dnevnih tlapnji, njezine usamljenosti, njezine potrebe da nekoga voli ... i njezine nemoći da se odvaži zaista voljeti.
A ako taj Neznanac zaista postoji, tada ga mora zaboraviti, ne smije ga vidjeti nikada više. Roseina je baka imala snage prekinuti s onim kojeg je voljela, kad je shvatila da je on ne poštuje. No, Rose nije shvatila da njezina baka nije imala snage otići iz toga grada u koji je došla za njim. Ostala je tu, iako su joj se ukazale brojne prilike da ode, čak i preko mora. Nikad se nije vratila u rodni Kijev, nikada se nije ponovo udala, nikada nije ponovo voljela.
Boreći se sama sa sobom, Rose se razboljela. Vrućica nepoznatog podrijetla sagorjevalo joj je tijelo, potpuno je dehidrirala a usne su joj prekrili plikovi herpesa. Jedne besane noći, na vrhuncu bolesti i teške emocionalne krize, Rose je sve jednostavno – potisnula.
U glavi joj je kliknulo, a kad je klik utihnuo, više se nije sjećala ni plavog pogleda, ni Neznančevih posjeta, ni svojih osjećaja.
Ostala je jedino nesanica i povremeni teški napadi migrene.
Besane su noći bile sve češće ... a migrenske epizode sve žešće.
Ono što je Rose potisnula, duboko u podsvijest, borilo se da izađe na površinu.
No, Rose to nije dozvoljavala ...
I tako je nastavila živjeti, boreći se s insomniom i migrenom.
Njezin joj je liječnik preporučio prvo lijekove, a zatim psihoterapiju.
Rose je odbila, iako ni sama nije bila sigurna – zašto.
Možda je znala, ako ukloni ogradu koju je izgradila, otvorit će ponovo vrata onome od čega je pobjegla ...
Kad bi je spopao napad migrene, legla bi u zamračenu sobu, utihnula sve zvuke ... i čekala da bol prođe. A insomniu je prihvatila kao dar, kao dodatno vrijeme u kojem se može posvetiti nečemu za što inače ne bi vremena imala.
Blog je bio idealno rješenje.
U besanim noćima Rose je pisala postove, posjećivala blogove prijatelja, komentirala ...
Prijatelji blogeri nisu vidjeli njezine blijede obraze, beskrvne usne i crne podočnjake. Njima nije morala, kao sestri, rijetkim prijateljima iz stvarnosti, kolegicama i poznanicima, objašnjavati da je to samo prolazna posljedica glavobolje. Na blogu su je prihvaćali, nisu je prosuđivali ... nisu postavljali neugodna pitanja ...
Blog je postao Roseino utočište.
Prošla je godina dana i Rose je jedne noći na svojem blogu pročitala poruku:
Budi budna – čekaj!
Nije ni sama znala zašto ju je ta poruka tako duboko uznemirila.
Nije niti mogla znati, jer davno se već nije sjećala ni Morpheusova tamnomodrog pogleda, ni njegovih posjeta, ni svojih proturječnih osjećaja prema njemu.
Rose još nije bila svjesna da je upravo izgubila i posljednju oazu.
(nastavak slijedi)
Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Horton: Insomnia
Dodatak 1: Love Is Stronger Than Pride?
Sade - Love Is Stronger Than Pride
Ljubav je jača od ponosa!
Je li, zaista?
Ne znam, i ne želim saznati.
I nadam se da me život nikada neće dovesti u situaciju da važem između ljubavi i ponosa.
Nisam sigurna, kamo bi vaga pretegnula.
Volim vjerovati kako ljubav nikad ne ponižava, niti ponižavanje traži.
Dodatak 2: za dragu Necutako
Razveselila si me jako!
A i magarence će odahnuti, već se izlizalo od mojeg glađenja.
Post je objavljen 30.06.2007. u 23:59 sati.