Dan državnosti Lijepe naše, 25. lipnja 2007. godine bit će upisan velikim slovima u povijest Plaškoga, vodećega naselja u istoimenoj općini kojoj je mladočetnik Medaković još 1990. godine upisao da se nakon oslobođenja od hrvatskoga jarma taj "grad" ima zvati Plaška Palanka. Plaški je doista predodređen imati burnu i značajnu povijest, ne samo za Plaščansku dolinu, već i šire. Pored one kvalitetne zemlje prve klase nad kojom se nakon uspostave suživota 1995. godine vijore plodovi kukolja, šćava i ostaloga korova, Plaški ima i kamenu baroknu Učionu, crkvu Vavedenja Bogorodice i Župnu crkvu svete Ane, da bi akon 2. svjetskog rata podigli i spomen dom u čast II. zasjedanja ZAVNOH-a 12. i 14. listopada 1943. na kojem su "..... predstavnici hrvatskog naroda i Srba u Hrvatskoj manifestirali nerazorivo bratstvo ..." koje je eto uspostavljeno tek nakon Domovinskog rata na čelu s Franjom Tuđmanom. Zato su predstavnici hrvatskoga naroda kojega predvodi HDZ-ova avngarda, 25. lipnja ove godine otkrili još jedan spomenik, ne samo prvom predsjedniku Republike Hrvatske, već i spomenik moderne hrvatske kulture koji simbolizira suživot u Plaškom, a ne samo bratstvo Hrvata iz Bosne i Srba iz Hrvatske.
Prvi svečani događaj novije povijesti u Plaškom zbio se dva-tri dana nakon Oluje i ulaska hrvatske vojske i policije u Plaški. Premda je policija bila stacionirana u Učioni, a vojska u Osnovnoj školi iznenada je plamen zahvatio pravoslavni župni dvor kao da simbolizira početak suživota o kojem je govorio današnji otkrivač spomenutog spomenika naš saborski zastupnik i prvo grlo (što se tiče retorike, naravno) ogulinskog i županijskog HDZ-a. Njemu je, eto, pripala čast, kao što je i normalno, da pred mnogobrojnom svjetinom otkrije još neotkriveno: da otkrije sliku "oca nove domovine", da sliku njegovu ljubi i da u ljubavi blago ukori Srbe u Hrvatskoj, posebno u Plaškom, kako nisu došli do toga stupnja razvoja da i oni sudjeluju u podizanju spomenika. Zato je pozvao srpski narod Plaščanske doline da se dođu pokloniti Franji Tuđmanu, njegovu liku i djelu, naravno; našem i njihovom ocu po materi.
Njegovo djelo nisu bile popaljene i opljačkane kuće stanovništva toga kraja; Pothuma, Kunića, Međeđaka, Latina, Plaškog, Lapta, Jezera, to nije bilo nimalo nalik četničkom iživljavanju tijekom četiri godine na područjima koja su tangirala tzv. Srpsku Krajinu. To je bio pandan Kamenice, Carevog Polja, Cerovnika, Sabljaka i Modruša. Kao što je Tržić bio pandan Saborskom. Samo je Saborsko bilo drveno pa je sravnjeno sa zemljom, a Tržić je bio kameni pa su ostali tragovi.
Tek nekoliko dana nakon otkrivanja spomenika srpski narod plaščanske doline dokučio je da je ukazanje Franje Tuđmana realnost, da je njegova blagost obasjala tu dolinu, tek tada su se počele slijevati kolone ljudi osvještenih do pravoga stupnja i poklanjati se Njegovoj Veličini Poglavaru. Činjahu to isprva sramežljivo, po noći, da Poglavar ne vidi crvenilo obraza njihova, crvenilo od srama što već davno prije nisu shvatili da su one ikone Slobe, Raškovića, kapetana Dragana, Šešelja i drugih, što su ih nosili na majicama i vješali u spavaonicama, bile zabluda.
Prava istina i jedina svjetla točka povijesti Plaškog i čitave Hrvatske Franjo je Tuđman. Srbi osnivaju zakladu kako bi Tuđmanov lik postavili uz svaku kuću koja nije spaljena ili opljačkana, a očekuju i dan kada će se moći pokloniti i drugom velikanu Hrvatske i njene obnove - Juri Radiću.
Post je objavljen 01.07.2007. u 07:00 sati.