"Ne, ne smijem plakati! Moram biti jaka, suze mi neće pomoći!" - govorim sebi dok suze teku niz moje lice. Iako ja to ne želim, jače je od mene. Boli me. Boli me ona tišina.
Zašto šutiš? Smeta li ti moja blizina? Viči na mene, reci da me ne podnosiš, reci bilo što...samo nemoj šutjeti! To me previše boli.
Sjećam se, prije smo pričali o svemu. Mogli smo satima pričati, smijati se, a sada?! Zašto se sve moralo promijeniti?! A sve je tako jednostavno...
Ne tražim puno, samo da sve bude normalno kao prije. Da te mogu pogledati u oči, nasmiješiti se, pričati s tobom. Ali...ništa nije kao prije i strah me da više nikada neće ni biti. Sada stojimo jedno pored drugoga, a između nas je zid tišine. Tišine koja je tako teška!!! Razdire mi dušu! Toliko puta poželim srušiti taj zid, ali...slaba sam. Ne mogu sama. Hoćeš li mi pomoći?
Reći ćeš da previše dramatiziram, ali nemaš pojma kako mi nedostaješ. Kao pravi prijatelj...
Zvjezdano nebo je tako tamno. Slušam onu moju najdražu melodiju...koliko je puta lijepša kada je ti sviraš!
Nisam htjela plakati, stvarno nisam!!! Oprosti mi što sam tako slaba, ali eto takva sam. Tko zna možda mi jednom sve ovo bude smiješno, možda ću ovo sve zaboraviti, jer tko zna što donosi sutra?! Čudni su putovi Gospodnji! Tko zna što je za nas isplanirao, možda ćemo jednom i biti sretni?! Da, tko zna...
Post je objavljen 29.06.2007. u 15:03 sati.