Marketing
Suze i dva velika smedja oka.....
Nije fer!
Svakaka imena bih mogla dati ovom postu.... Postu kojeg nisam ni mislila napisati da me nekako nije potakla Dragonlady (predivnog li nicka :) ).....
Danas sam se rasplakala ko malo dijete na putu prema poslu... Suza suzu je stizala i jedva sam se smirila prije nego sam dosla do zgrade u kojoj radim..... Problem je sto ja ne mogu sakriti suze... Jednostavno je nemoguce da netko ne skuzi da sam plakala... Dobijem crvene mrljice oko ociju, po obrazima... Oci su mi natecene, crvene, caklaste....
Nevjerojatno... Jos nikada nisam srela osobu koja ima tako 'izrazen plac'....
Kada gledate filmove, ljudima samo suza krene niz lice.... Meni se to valjda nikada u zivotu nije desilo, ja pocrvenim ko paprika..
No dobro, nije u tom poanta, poanta je u onome sto me rasplakalo sto me toliko izbacilo iz realnosti da sam se jedva smirila..
Mozda da je bio neki drugi dan, drugacija situacija, drugo vrijeme, ne bi me toliko pogodilo, pitaj vraga zasto se odrazilo bas sada toliko na mene...
Kako sada radim svaki dan ujutro, vozikam se u busu do posla. Idem na rolama inace, ali sam danas bila toliko umorna da sam jedva stajala a kamoli rolala se skoro sat vremena... Uzela sam role u ruksak i usla na svojoj stanici u bus.....
I onako, fino razmisljam o danu, kako ce mi biti na poslu, sta moram napraviti, sto moramo kupiti za stan, kako me ljuti ovo, smeta ono, veseli nesto deseto.... Kako me ljuti da nemam vremena za sebe u zadnje vrijeme i za stvari koje volim itd......
Kako je bila guzva, a ja imala ogroman ruksak jos na ledjima, stajala sam zamisljena u svojim stvarima i onda primjetim dijete kako sjedi mami u krilu na stolcu koji je bio okrenut prema meni... Volim promatrat ljude opcenito, gledati im lice, stav, odjecu, obucu, ne znam, fasciniraju me razlicitosti....
Ali ovaj decko je bio nesto posebno... Dijete mozda ima 6-7 godina. Mama je izgledala relativno mlado, no nekako uzasno izmoreno na licu. Ono radi cega sam naslovila post onako kako jesam, su djetetove oci. Velike, predivne smedje oci. Malo liceko, ali oci, nesto jednostavno da mi je knedla stala u grlu. Dijete je bilo bombon... Izgledao je pametan, onako nekako ozbiljan.... Nekako mi se cinio kao da je otkrio tajnu svijeta, postojanja, zivota i uzivao je u toj spoznaji... Ma dobro, koliko vam god to sad bilo smjesno, ono sto je bitno, nisam mogla maknut pogleda s klinca.....
Na jednoj od stanica oslobodilo se drugo mjesto, koje je bilo okrenuto nasuprot njih (i nasuprot mene)..... I dijete svo sretno sjedne na taj stolac da bi sav sretan s ta svoja dva oka moze gledati van, smijesak od uha....
Ono sto je mene rasplakalo je to sto je dijete imalo slusni aparatic koji nisam vidjela iz tog kuta. Ono sto me jos vise pogodilo je da dijete nije moglo pricati.... Ali smijalo se kada je gledalo van, kada ga je mama poljubila, podragala po licu.... Bilo je sretno....
I taj osmjeh i ta sreca se ne bi mogla mjeriti s nijednim osmjehom kojeg sam do sada vidla.
Steglo me nesto u grlu, jedva sam cekala da na sljedecoj stanici izadjem van jer sam se jedva suzdrzala da ne zaplacem u busu....
(I sada se jedva suzdrzavam dok sam na poslu....)
I plakala sam do posla....
A sto mi se motalo po glavi nastavit cu pisat kasnije jer se idem umit, ljudi ce me cudno gledat zasto placem....
Pa brb....
Post je objavljen 29.06.2007. u 13:02 sati.