Košarkaš Nikola Vujčić neće igrati za reprezentaciju Hrvatske na predstojećem Europskom prvenstvu koje će se održati ovog ljeta u Španjolskoj. Pretpostavljam da je čovjek umoran od duge i iscrpljujuće sezone. Gospodin Gordan Giriček će igrati samo pod uvjetom da može tijekom ljeta redovito viđati svoju kćerkicu. Pomoćni trener Dražen Anzulović je također umoran pa neće ni on. Anto Đapić je isto tako navodno dobar košarkaš. Mogli bi i njega pozvati u repku.
Kako je krenulo, ne znam hoće li itko uopće i otići u tu Španjolsku? Pretpostavljam da će biti potrebno angažirati i Kirinove policajce za operativne izvide sumnje radi. Pa će tako policajci u civilnim bermudama i patikama obilaziti mjesta na plažama i igralištima na kojima se rekreativno igra hakl ili basket, kako god hoćete, i tamo locirati, snimiti i uhititi svakog iole sposobnijeg rekreativca. I smjesta ga otpremiti na Kanarske otoke.
Šalu na stranu, odvratno je, degutantno i uvredljivo kad je sportašima tlaka gubiti dragocjeno vrijeme godišnjih odmora za pripreme i igranje u „tamo nekoj“ reprezentaciji „tamo neke“ zemlje koju su već polako počeli brisat iz svojih sjećanja i opijeni bjelosvjetskim blještavilom, vjerojatno se s neugodom ponekad prisjete odakle su potekli.
Pa se uvijek nađu dobri izgovori u obliku bolesti, ozljede, recimo upale pupka i proširenja šupka, a kako vidimo Gordan Giriček je uveo i novu kategoriju izgovora.
Sad opet moram šalu na stranu, ali meni je to malo čudno. Malo puno čudno.
Mi se, općenito kao narod volimo dičiti svojim patriotizmom. Oliti domoljubljem, da sve bude u stilu. Nema naroda na svijetu koji više voli svoju zemlju od nas.
Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što....
Mašemo zastavama, mažemo crveno-bijele kvadratiće po licu i ostalim dijelovima tijela, pjevamo domoljubne budnice.... Ali, opet nešto ne štima...
Šta mi to konkretno činimo za svoju zemlju? Koliko poštujemo njezine institucije? Koliko smo poreza spremni platiti toj „voljenoj“ državi?
U velikoj većini slučajeva – jedno veliko ništa!
Opet dolazimo do onoga da je forma važna, ali ne i sadržaj.
Naše domoljublje nije patriotizam – to je kič patriotizam.
Nije valjda da se varam?
Možete li zamislite kolike su patnje izvjesnog gospodina, velikog domoljuba naravno, koji upravo sada, bespomoćan, izgubljen i sam luta nekim austrijskim bespućima i nikako ne može doći k sebi kako su ga to neki zgubidani iz njegove vlastite države, za koju je on dao sve što je imao, mogli optužiti za tako sitne nepravilnosti oko nekakvog oružja, dragulja i šta ti ga ja znam čega još sve ne.
On je nevin!
On je pošten!
On bi za Hrvatsku sve dao!
A možda sam ja čak i preoštar. Možda nam eto, nije baš dano da budemo suviše vrijedni.
Ali to je sasvim razumljivo, pa nama je klima takva. Ma tko to može raditi po ovakvim vrućinama, tko, recite vi meni pošteno?
Međutim, imamo mi nekih drugih komparativnih prednosti. Eto recimo muzika, pardon glazba. Oduvijek smo bili muzikalan narod.
Čak i u onim davnim teškim vremenima, kad naš običan puk nije mogao doći ni do kakvih glazbenih instrumenata kakvim su se u to vrijeme mogli koristiti u Pešti ili Beču, nismo klonuli duhom. Nego smo čak stvarali i vlastite instrumente. I to vrlo sofisticirane!
Evo recimo gusle. Gusla nas je održala, njojzi hvala. To je recimo jedan od takvih instrumenata.
Sofisticiranih.
Ima tijelo, ima vrat, ima glavu. Ima čak i žicu.
Jednu...
Ima čak i gudalo...
I što je najzanimljivije, uvijek se kod nas nalazilo mnogo nadarenih ljudi koji su i u takvim okolnostima, sa gudalom i jednom žicom stvarali umjetnost. I još je nešto interesantno. Što su naseobine iz kojih su dolazili, bile zabačenije i udaljenije od gradova, prometnica i svih ostalih blagodati, to su u njima rasli bolji guslari.
Naročito oko Pripizdina Gornjih, Glavočara i Uzbuda donjih.
Obično su pjevali o junaštvu, čojstvu, nekim davnim ali nikada zaboravljenim bitkama, junacima koji su se buzdovanima i topuzima isticali u njima, krvi, znoju, barutu...
Doduše, ponekad bi, ali samo ponekad znali zagusliti i o ženama, ali zamislite, žene su čak i u to doba bile svojeglave, prkošljive, neposlušne...
To su bile pjesme bogatog tonaliteta, raskošnog izričaja, glazbenih figura čiji je raspon ponekad dosizao dva ili čak tri tona gore-dolje, naglašenog ritma od kojeg čak ni najuporniji nisu uspjevali ostati budnima...
Za divno čudo, tradicija guslara i guslarenja nije propala, nego je preživjela i zamislite čak se i revitalizirala. Doduše, danas suvremeni guslari nemaju više junačke brčine kao nekada, već fine bradice oblikovane Braunovim aparatićima. I glazbena tehnika se stubokom promijenila. Današnje gusle nemaju više samo jednu, nego čak šest žica, ali ipak poštujući povijest, tradiciju, junaštvo i čojstvo, svira se i dalje na samo jednoj, ostavljajući onih pet krakova, pardon pet žica u pričuvi, zlu ne trebalo, jer se ponekad dogodi da ova jedna žica na kojoj se svira čak i pukne od silnog uzbuđenja!
I što je najljepše u svemu, ovakva vrsta narodne umjetnosti ima čak puno poklonika i sljedbenika. Najbolji od današnjih guslara bez problema na svojim junačkim nastupima napune i najveće stadione, zajedno sa okolnim ledinama.
Teme su i dalje iste. Junačke priče iz prošlih ratova, o junacima i herojima koji su spletom začudnih sudbina ludih ostali neshvaćeni, o mrskim neprijateljima koji unatoč tome što smo ih preko nekoliko puta dotukli na bojnom polju, ponovno podižu glavu i tako dalje i tako bliže...
Pravo je zadovoljstvo na takvim okupljanjima vidjeti kako guslare tako i njihove poklonike. Veličanstvena raskoš boja na njihovim stiliziranim narodnim nošnjama, koje sežu u rasponu od svijetlocrnih do tamnocrnih, divni izvezeni ukrasi, spontana koreografija sa predivno usklađenim pokretima rukama i to pogotovo desnim, uglavnom - divota, ljepota i svašta nešto još...
Da, shvatili ste o čemu govorim. Mnogi će takve događaje prihvatiti kao izražavanje domoljublja.
Jadni smo ti mi ako je to domoljublje.
Ja to nazivam kič domoljubljem.
Kič domoljublje zauvijek ostaje deklarativno, na razini simbola, zadovoljava se zastavama, fanfarama i grbovima i gotovo nikad ne prelazi s riječi na djela.
Pozitivna djela. Na ona druga – relativno često...
Zamislite koliki mora biti stupanj retardacije jednog naroda koji svoje svadbene večere započinje intoniranjem himne!?!?
I to je tako postalo normalno, himna prije pršuta, sira i francuske...
Nisi domoljub ako se tako nešto nije izvelo na tvojoj svadbi.
Rad, znanje, odgovornost.
Odakle su sad ove riječi doletile u ovaj post?
Ne uklapaju se u temu, nije li tako? Teško ih je povezat sa domoljubljem.
Ah!
Da se konačno vratim na sam početak današnje priče. Od svega srca želim ovim „sportašima“ koji su preumorni da igraju za svoju zemlju, da jednog dana gledaju neke druge sportaše kako se u njihovu čast, dok se nalaze na najvišim stepenicama postolja svira „Lijepa naša“. Pa ako tada budu smogli snage da pogledaju u suzne oči onih, drugih onih, koji nisu bili „umorni“, svaka im čast.
Post je objavljen 29.06.2007. u 09:42 sati.