Marketing
Radar Festival
Zagreb, Siget - 20.6.
Još sam tjednima prije Radar Festivala zanovijetala kako je loše što se on održava usred radnoga tjedna - što inače nije ništa neuobičajeno za koncerte, no festivali imaju podužu listu izvođača, što znači da ili moraju (pre)rano ili (pre)kasno početi.
A onda, staviti tri festivala jedan za drugim u nepunih 10 dana razmaka... što li to naši promotori i organizatori koncerata razmišljaju? Da smo svi Paris Hiltoni/ce?
No eto, došla je i ta srijeda i s njom paklenih 35 (čini mi se) stupnjeva.
Nije bilo nikakve šanse da odgledam početne bendove Anavrin, Overflow i Hawling bells, jer ako i nisu bili predobri, nije ni čudo, pa tko je mogao i disati, a kamoli što drugo.
S te strane gledajući, organizatorima čista petica za trud i zalaganje i isfuravanje koncerta do kraja. S press strane, ista stvar - ne tako često se fotići nalaze u kavezima photo piteva, ali ovo je bilo čisti gušt snimati.
Još da nije sunce bilo na kontra strani...
Tko je na koncertu bio, pretpostavljam da ćemo se jednoglasno složiti da je Siget bio odličan (iako u početku pomalo čudnovat) izbor lokacije. Bilo je dosta svega: i pive i vode i mjesta za plesanje i hrane, travice...
Jedino je malo više nedostajalo publike (vidi moj komentar na početku). Ljudi su ipak malo računali koji im je festival napetiji pa je svaki od njih imao barem 1000-2000 ljudi manje nego što bi imao da se nisu održavali jedan za drugim.
Headlineri večeri su bili (valjda) QOTSA (Queens of The Stone Age), makar ja ne bih posebno isticala njih naspram Placeba, pa čak niti Kaiser Chiefsa.
Kaiser Chiefs su u (europskom naročito) svijetu već priznati i popularni bend i pobrali su ove i prošle godine hrpicu nagrada, a ako uzmemo u obzir da su svirali oko 6 popodne kada je još bilo pakleno vruće, mogu jedino za njih reći da su bili više nego odlični. Pjevač Ricky Wilson, iako crven u licu kao rak, držao je sve konce nastupa čvrsto u rukama, ne prestajući skakati i kretati se po pozornici niti za sekund (i na kraju se još popentrao na konstrukciju, uz taktove "Ruby"). Meni je bilo vruće već pri samom pogledu na njega. ..
Usprkos činjenici da Kaiseri nisu uspjeli značajno animirati publiku, to nipošto niej bilo zato što oni nisu imali dovoljno dobar nastup. Da su svirali dva-tri sata kasnije, bila bi posve drukčija slika.
Kaiser Chiefs nije bend koji me baca u glazbenu nesvijest, ali - zaista su bili dobri.
Placebo nas je došao posjetiti već po treći put (kadli već brže bolje?) i posve je očito da oni vole Hrvatsku, a i Hrvatska njih.
Da ne bih, kao neki, komentirala suknjicu i "dražesne" čizmice pjevača Briana Molka, a ni sve što su svirali, jer zna se svirali su Greatest Hits u malom uz pojačanje stvari sa posljednjeg albuma, pozabavit ću se samim zvukom i izvedbom.
To je naime nešto što me je naročito impresioniralo. Placebo je također bend koji me ne baca u glazbenu nesvijest, ali ga volim, no uz doziranje od pola sata u komadu. Nakon toga moram napraviti pauzu, da mogu dalje konzumirati Brianov glas.
Sve to bilo je prilično nevažno na Radaru uz činjenicu da Placebo uživo zvuči strašno dobro i svirački besprijekorno i da je zvuk bio fenomenalan (što ide i organizatorima, dakako) - da mi ih je bilo čisti gušt slušati i gledati.
Dobro, pod Brianovu suknjicu mi se nije zavirivalo...
I tako dođosmo do finala Radara uz Queens of The Stone Age. Moram priznati da QOTSA nisam nikad puno slušala u životu, pa sam baš zato jedva iščekivala njihov nastup. Što god da sam očekivala od njih, lustere na sceni ipak nisam.
Niti vrlo posebno, izuzetno efektno, ali za fotografe pravi izazov, osvijetljenje.
Da, QOTSA praši žestoko i kvalitetno u to nema sumnje. Pričalo se poslije koncerta da je velika većina ljudi došla na Radar upravo radi QOTSA, ali to baš i nije sasvim točno. Placebo je uzeo veliki dio sebi, no činjenica je bila su nam baš QOTSA uvijek izmicali s nastupom u Hrvatskoj.
I tako, slušajući (s naglaskom na "slušajući") pjevača Josha Homma (za kojeg se govori da je nevjerojatno sexy, naročito kad za pjesmu "The Lost Art Of Keeping The Secrets" kaže da je to "...it's a song about screwing" (o ševi i prepelici, jelte)), nikako si ne mogu dočarati što je Nick Oliveri radio u tom bendu, ili što su oni radili s njim. Nekako mi Nick i kuruzno izgledajući Josh ne pašu baš skupa. (Zato su se valjda i razišli.)
I tako (opet) QOTSA praše žestoko ... i na kraju, hoću-neću, stekla sam dojam da je njihova muzika ipak bila malo predosadna. Izgleda da nisam bila jedina u takvom razmišljanju, jer sam šetajući po terenu, nailazila na (QOTSA nefrikovske) frikove koji su se isto kao i ja napalili na QOTSA, ali.... nešto nam nije posve štimalo.
Ništa se bendu i njihovom nastupu ne može prigovoriti, no čini mi se da su setlistu mogli bolje složiti.
Ovako mi je ostao lagani dojam - "ajmo više doma".
No, sve u svemu - "dao nam Bog Radara i idućih godina (vikendom)".
Za kraj ovog posta, najava što ćete čitati i gledati u slijedećem:
Post je objavljen 29.06.2007. u 01:51 sati.