Napomena prije čitanja: Ja, vicious_vampire, sam ateist, iako imam sotonističke i vampirske sklonosti. Ne vjerujem u Boga, niti se klanjam Sotoni. Mira, moj glavni lik, je kršćanka - živjela je u vremenu kada je svatko oko nje bio te iste vjere (tako da također nije poznavala ništa drugo), a imala je u svome selu uvjerljivog svećenika. U ovom je postu stara 12 godina.
Nisam razumjela zašto stojim na groblju, opčinjeno zureću u nju. Krošnje drveća su tiho šuštale, naglašavajući njenu nepomičnost zbog koje mi se pričinjavalo kako je samo prikaza koja ubrzo namjerava nestati, ili pak kip kakav bi ostao dok ga ne uništi vrijeme, a vrijeme nije bilo njen neprijatelj, ne mogavši joj nauditi svojim nezaustavljivim protjecanjem koje je svakoga čovjeka približavalo smrti.
Nije nestala, bila je stvarna. Polako sam joj prišla, primivši je za ruke, pitajući se činim li to zbog njenog utjecaja ili svojevoljno, ne znajući otkuda mi želja približiti joj se. Imala je glatku, veoma nježnu kožu. Ti nisi čudovište kojim sam te smatrala. Nakon mog komplimenta za koji nije mogla znati (nisam znala kako su joj moje misli otvorene), sanjivi osmijeh se raširio njenim licem. Pitala sam se zaljubljujem li se upravo u ovo biće. Ne, moji su osjećaji bili više. Pripadala sam joj. Zarobila je moje srce i dušu jer sam joj dozvolila. Uplašili su me ti osjećaji, ali sam utjehu odmah našla u njoj samoj čije ruke sam stiskala ne gledajući ih, ne gledajući ni nju, već zureći u grobove oko nas. Vidjela sam kako pokušava uhvatiti moj pogled, ali ja sam ga odvraćala od nje. Iz srama joj nisam mogla oprostiti što sam je zavoljela, a ipak sam je voljela ne razumjevši kako i zašto, nisam mogla mrziti niti se ljutiti na nju što dovodi u pitanje moju vjeru. Kršćanstvo je dozvoljavalo vjerovanje u postojanje vještica, demona i sličnoga, ali ona nije mogla biti ništa od navedenoga. Bila je gore: vampir, neumrlo, ogavno božanstvo koje je svojim postojanjem vrijeđalo život. Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz Mene. Jesam li počinila smrtni grijeh kad sam je odlučila voljeti makar nakratko, a ne mrziti vječno; prići joj, ne bježati? Zar je grijeh voljeti? Ne može biti. Isus je u trenutku okrutne smrti volio ljude koji su ga razapinjali. Oprostio im je. Demone ne smijemo obožavati, sjetila sam se rečenice s jedne propovijedi, njih se treba kloniti. Ali bila je stvarna, bila je uz mene… i voljela sam začaranog stvora čije ime nisam poznavala i za koje više nisam znala kako ga nazvati.
- Akerashi… - bijaše neizgovoreni odgovor na neizgovoreno pitanje.
Ispričavam se što je predugo očekivani post prekratak, a budući da ne volim predugačke ni prekratke, također ću tražiti pomoć u vezi naslova. Zaista, najteže je svojem djelu dati naziv, ne mogu se odlučiti, a već po drugi put čitam i prepravljam sve; drugim riječima, trebao bih što prije odlučiti jer mi vrijeme prolazi. Imam nekoliko favorita među ovima dolje, te vas molim (bez obzira koliko ste postova dosada pročitali) da mi u komentarima ostavite i svoj izbor. Znam kako su neki naslovi slični (prečesto spominjem krv, vječnost i prokletstvo…), ali tražim savjet, promotrite ih sve i izaberite koji vam se čini najboljim za ovo što pišem. Unaprijed moram reći kako ne znam koliko će ova anketa utjecati na konačni naslov, možda još smislim nešto bolje.
P.S. pokušat ću se više potruditi oko sljedećeg posta, jednostavno sam bio prezaposlen prepravljanjem...
Duša u truplu
Prokleto blaženstvo noći
Krvava nedužnost
Neumrle žudnje
Mi smo gospodari kad sunce zađe
Blaženo prokletstvo
Nikad dovoljno živa
Krvave suze neželjene vječnosti
Smrt je konačna, zato smo vječni
Prokletstvo krvi
Post je objavljen 27.06.2007. u 00:42 sati.