S obzirom na reputaciju Indonezije kao zemlje u kojoj se avioni ruse i nestaju, brodovi tonu i koju svako malo pogadaju potresi, poplave i tsunamiji, a da ni ne govorim o teroristickim napadima, netko ce mozda pomisliti da je i mene zatekla jedna od ovih katastrofa. Ali nije. Evo me, ziva i zdrava u Indoneziji. Jedina katastrofa koja me pogada je da, bar u mjestima u kojima sam do sada bila, nije bas lako naci Internet cafe koji je:
1. relativno blizu hotela
2. u kojemu kompjuteri normalno funkcioniraju
3. u kojemu Internet nije spor kao puz
4. u kojemu mozes otvoriti www.blog.hr
Zato se nemojte cuditi da se bas i ne javljam.
Nakon sto sam prvo par dana provela u Kuala Lumpuru, a zatim u super urednom i organiziranom Singapuru (o tome nekom drugom prilikom), dolazak u Jakartu, glavni grad otoka Jave, a istovremeno i Indonezije, bio je mali kulturni sok. Buka, nered, prljavstina, zakrcene ulice, ljudi koji po cijele dane vise na ulici, mase skutera… Cinilo mi se kao da sam se vratila u Vijetnam! Ipak, u nekim stvarima Indonezija je potpuno drukcija od Vijetnama. Ovdje ljudi neprestano bulje u nas, vicu za nama, dobacuju nam sve i svasta (pretpostavljam cesto puta negativne stvari), cak nas potajno i slikavaju. Jednostavno osjecas da te desetci ociju neprestano prate bez obzira sto radis i gdje ides. Ne mogu vam opisati koliko je to ponekad naporno. Osjecas se kao da nemas nikakve privatnosti ni slobode da radis ono sto zelis. Zasto svi bulje u nas? Sto je to toliko posebno na nama? Zasto bi NAS netko pod milim bogom zelio slikati?!? Zar je toliko posebno biti bijelac? Ponekad se ne mogu nositi s ovom situacijom i redovito se iznerviram. Ako mi jos netko pridje i pita hocu li se slikati s njim, izbestimat cu ga na mrtvo ime. Stvarno mi je drago da sam, dok sam jos sama putovala, bila u Vijetnamu. Vijetnam je toliko pristupacniji i opusteniji, pogotovo za zenske osobe koje putuju same. Mislim da bi mi bilo puno teze da sam sama putovala Indonezijom.
Kao sto su me svi vec unaprijed upozorili, u Jakarti se nema nista za vidjeti. Vlastitim sam se ocima mogla uvjeriti da je to ziva istina. Bart i ja smo htjeli vidjeti ostatke nizozemske kolonijalne vladavine, ali od nje nije ostalo skoro pa nista. Od tadasnjeg glavnog grada Batavije danas se moze vidjeti jos samo par starih zgrada u raspadajucem stanju, pokoji mini muzej i to je to. Cini se kao da su Indonezijci htjeli izbrisati svaki trag visestoljetne kolonijalne okupacije. To mi je potpuno razumljivo, ali ipak je steta da je ovaj dio grada danas vise-manje prljavi slam i da nije preporucljivo u njemu se zateci u vecernjim satima. Ista sudbina je zadesila i nekoc vjerojatno jako slikovitu luku. Ima tu par jedrenjaka jarkih boja, ali sta ce ti to kad te na sve strane okruzuju hrpe smeca? U Indoneziji ljudi jednostavno bacaju smece na ulicu. Ili u prirodu. Ili gdje im padne napamet.
U Jakarti smo ostali samo jedno jutro, a zatim smo se pokupili i vlakom otisli u Bandung, grad koji je vjerojatno jos manje zanimljiv. Ovdje su ljudi jos vise buljili u nas, ulice su bile jos mracnije (cini se da cijela Indonezija ima problem nefunkcionirajuce ulicne rasvjete) i opcenito se tamo nisam bas ugodno osjecala. Ali ipak se isplatilo otici u Bandung i to zbog njegove okolice. Vec je voznja vlakom bila zanimljiva jer smo se tu po prvi put susreli s indonezijskim krajolikom. Nepregledna polja rize, palme, planine, vulkani, ljudi neometano rade u poljima, kao sto su to vjerojatno radili i prije 50 godina. Iz Bandunga smo otisli na ekskurziju (samo Bart, ja, vodic i vozac) koja je bila stvarno ok, osim sto nas je vodic izludio sa svojim poprilicno nerazumljivim engleskim. Vidjeli smo vulkansko jezero, tople izvore, plantaze caja, rizina polja…. Koje li razlike izmedu indonezijskih gradova i njenog krajolika! Neusporedivo. Gradovi, barem ovi u kojima smo do sada bili, uopce nisu vrijedni posjete, ali je zato priroda spektakularna.
Slijedece odrediste nam je bio Pangandaran, kupaliste s crnom vulkanskom plazom. Nadala sam se lijepo okupati, ali to mi bas nije uspjelo. Valovi su ogromni i samo je na jednom dijelu plaze dozvoljeno plivanje. Upravo taj dio plaze je potpuno zakrcen brodovima tako da uopce nemas mjesta za staviti rucnik. A ionako se bojis ostaviti stvari na plazi jer te okruzuje lokalno pucanstvo koje toliko bulji u tebe da ocekujes da ce ti ukrasti svaku sitnicu cim se pomaknes. Srecom smo u hotelu imali bazen pa smo se tamo mogli malo osvjeziti. Ljudi koji vole surfanje mogu to ovdje dobro prakticirati, a daju se i satovi surfanja za pocetnike. Nije to za mene, ali tko voli, nek izvoli. Bart tvrdi da ce na Baliju probati surfati, ali ja mu ne vjerujem.
Najveca atrakcija u Pangandaranu je Green Canyon. Otisli smo tamo na ekskurziju skupa s jos jednom curom iz Nizozemske. Usput, 99,99% turista ovdje su Nizozemci. To je stvarno nepodnosljivo. Sto svi rade ovdje? Valjda zele vidjeti kojim su to krajevima u proslosti vladali. Srecom da Bart i ja mozemo pricati na hrvatskom kad zelimo sto posto biti sigurni da nas nitko nece razumijeti. Green Canyon je bio ok, ali ne toliko spektakularan. Sve u svemu se vozis nekih pola sata brodom, a zatim te natjeraju da se okupas u hladnoj vodi. Bilo je super ugodno stajati tu u bikiniju i pentrati se po stijenama dok te 4 Indonezijca gledaju i smiju ti se. Ali neka, dobro je to. Sto vise putujes, to se vise oslobadas srama i postajes opusteniji.
Vodic nam je dosta toga ispricao o tsunamiju koji je prosle godine zadesio Pangandaran. Nije bio velik kao tsunami 2004-e, ali ipak je 550 ljudi poginulo i vecina gradica je bila unistena. Nas vodic je to jutro sjedio u kaficu i pio kavu. Sve se cinilo normalno i nije primjetio nista neobicno. Iznenada je zacuo zvuk koji mu se ucinio kao zvuk helihoptera. Ustao je da pogleda odakle taj zvuk dolazi, a tada je vidio da se veliki val priblizava. Ljudi su poceli vristati, plakati, zazivati majku i oca i trcati uzbrdo. Vodic je to toliko humoristicno pricao da smo se morali smijati, ali zapravo moze biti sretan da je jos ziv. Prvi val je bio visok 3 metra, a drugi 9. Cudno je bilo pricati s nekim tko je nesto ovakvo dozivio.
Nekome ce se mozda uciniti da je ovaj moj prvi post iz Indonezije ponesto negativan, ali nemojte misliti da se zato dobro ne zabavljam. Na svakom putovanju vidis lijepe i manje lijepe stvari, a uostalom jednu zemlju mozes dobro upoznati tek kad iskusis i njene lijepe i ruzne strane. Priznajem da ce mi trebati neko vrijeme za naviknuti se na Indoneziju, pogotovo nakon sto sam bila u Tajlandu i Maleziji koji su u mnogocemu bili puno civiliziraniji. Najteze od svega mi je neprestano buljenje lokalnog stanovnistva, ali se nadam da ce se to bar donekle smanjiti kad dodemo u malo turistickije krajeve. Takoder se nadam da cu sutra uspjeti staviti par slika na blog usprkos poprilicno sporom Internetu.
Post je objavljen 28.06.2007. u 16:13 sati.