Danas moj najdraži mali ljudski stvor navršava sedam mjeseci.
Čudno je to kako sam se u to vrijeme zajedno s njim, i sama promijenila.
Kad sam ga prvi put vidjela, bio je crven, zgužvan, natečen i ružan.
Ali je bio tu, a to mu je kvaliteta koju sam cijenila 28.11.2006. a cijenim je sve više i danas.
Poslije se malo izravnao, pa je progledao, pa je progugutao.
Sada stoji, pravi se da hoda, priča svojim jezikom i puno se smije.
Ne mogu se sjetiti stvari koju za njega ne bih napravila.
Oduvijek mi je obitelj svetinja, ali otkako je on ušetao u naš život, ljubav je poprimila nova značenja. Ne mogu to opisati, tu radost koju mi pruža zato što postoji.
Pratim njegov razvoj i divim se kako je to sve lijepo uređeno. Kako postaje svjestan svoje okoline, kako reagira na "NE!", kako se veseli poznatim licima, nalazi načine da dohvati daljinski upravljač.
Brinem se ponekad...kako će izgledati njegovo djetinjstvo i hoće li ga uopće imati. Danas djeca nemaju djetinjstvo, imaju samo neko prazno razdoblje dok im se grudnjaci ne počnu puniti i dok im se ne počne dizati. Prijatelji su im likovi iz agresivnih crtića, omiljena razbibriga videoigrice. Vokabular siromašan, osim odsjeka psovki.
Nisam toga bila svjesna dok nisam provela neko vrijeme s osnovnoškolcima.
Fali im ljubavi, fali im vrijeme s obitelji. To što njihovi roditelji trče za četiri tisuće kuna i ne stignu s njima razgovarati. Ne stignu ih odgajati. I voljeti.
Moj mali bubač još će se dugo vremena trebati pridržavati za svaki korak koji napravi.
Srećom, ima se za koga držati, ima ga tko čuvati. Veseli me da i ja mogu biti dio toga.
I da mogu gledati kako postaje čovjek.
Bože, molim te da ima djetinjstvo.
Post je objavljen 28.06.2007. u 13:12 sati.