''Tarja, ti ćeš biti u sobi sa Amandom, Amy i Shannen'', rekao je Leonardo, otvorivši vrata sobe koja se nalazila na kraju jednog hodnika. Unutra su se nalazila četiri kreveta presvučena tamnocrvenom posteljinom i isto toliko velikih smeđih ormara. Posvuda se osjećao miris vlage i prašine. Bilo je očito da nitko tu nije zalazio već dugo vremena. Crni iskrzani zidovi su činili našu sobu još mračnijom. Još strašnijom. Još moćnijom...
Amanda se nakašljala. ''Bah, ovdje zaudara kao Anettein zadah'', rekla je, spustivši svoje torbe na jedan od kreveta. Shannen i Amy Nettles, jedna od naših saputnica, nisu ništa rekle no po njihovom izrazu lica se dalo zaključiti da se slažu s Amandom.
''Nije toliko strašno'', rekoh. Širom sam otvorila prozor. Imala sam pogled na staro groblje, već zaboravljeno u sjenama drveća i njihovim korijenju. Nadgrobne ploče su obrasle već godinama nepokošenom travom, a tu i tamo se mogla vidjeti poneka uvela ruža. Njihov miris se proširio kroz cijelu spavaonicu.
''Tarja, razumijem ja da si ti opsjednuta ovim gotskim prizorima, ali bi se trebala presvući. Leonardo je rekao da se za pola sata svi sastanemo na holu'', reče Shannen. Bolno je uzdahnula. Pretpostavljala sam da ju je ovo groblje podsjetilo na taj nemili događaj koji se zbio prije šest mjeseci... Da, prošlo je točno šest mjeseci otkako je Shannen izgubila brata blizanca u nesreći.
Navukla sam svoju crnu haljinu i popravila kosu pred izlomljenim ogledalom, te smo se nas četiri uputile prema holu. Tamo su već stajali svi ostali. Jukka i Scarlett su se, kao i obično, prepirali oko nekih svojih gluposti. Pajo je skakutao oko stola za kojim su sjedili Haley, Anette, Tuomas, Marco Livingstone i njegova djevojka Nemo Morgan Manson. Anette je, poput nekog odvratnog priljepka, sjedila kraj Tuomasa, dok se on, jadnik, odmaknuo od nje najviše što je mogao.
''Samokontrola'', šapnula mi je Amanda.
Na drugom kraju prostoriji, stajali su Melody, Emppu Holopainen, Dana Thalia Parker i promatrali portret na zidu. Bila je to jedna stara uramljena slika prelijepe crnokose žene sa usnama crvenim poput krvi. Slika grofice Sabinne Bathory.
Ugledavši nas, Leonardo pljesnu rukama. ''Dobro ste se sjetile!'', reče on, pokazavši nam da se sjednemo na jedan prašnjavi kauč.
Sad smo svi bili na okupu. Svi do jednoga. Cijeli tim je bio tu, uključujući i jednog nepozvanog gosta (Paju).
''Dakle, sad kad ste se svi upoznali, vrijeme je da vam kažem što ćemo raditi u narednih nekoliko tjedana'', poče Leonardo. ''Onaj kret... hoću da kažem, gospodin George Turunen, moj cijenjeni stric, želi da istražimo da li u ovome dvorcu doista ima vampira i da li ih je ikad bilo, kao što se to navodi u raznim legendama vezanim za ovo mjesto. Ako vidite bilo što sumnjivo, to morate snimiti kako bi tetak imao materijala za emisiju koju želi pripremiti. Naravno, svi mi znamo da vampiri ne postoje i da je ovo samo gubljenje vremena, no ako ništa drugo barem ćemo se zabaviti.''
''Jako'', promrmljala sam, gledajući u Anette. I ona je gledala u mene. Poželjela sam skočiti sa kauča i razderati joj onu njezinu odvratnu facu.
''Kad možemo početi sa istraživanjem?'', upita Emppu.
Leonardo slegnu ramenima. ''Kad god želite.''
''Što mislite, hoćemo li išta pronaći?'', upita Melody.
''Osim prašine, ništa'', javila se Amanda.
''Ja mislim da hoćemo'', reče Scarlett uzbuđenim glasom. ''Zamislite da ovdje zbilja ima vampira. Kako bi to bilo zanimljivo!''
''Ne lupetaj'', reče joj Jukka. ''Vampiri ne postoje.''
Scarlett je frknula. ''Znam da ne postoje. Samo kažem da bi bilo zanimljivo da ih doista ima'', reče ona.
''Zanimljivo?!'', uzviknu Pajo. ''Da li si ti pri sebi? Pa pojeli bi nas!''
''Dobro, dosta!'', reče Leonardo. ''Sad pređite u trpezariju. Vrijeme je za večeru.''
Napravila sam grimasu. ''Večera? Ali tko ju je pravio?'', upitah.
''Ja'', pohvali se Leonardo.
''Ajme!'', zakukala sam. ''Ako sutra svi završimo u hitnoj, znajte da je to zbog trovanja prouzročenog Leonardovom večerom!''
Trpezarija se nalazila na kraju hodnika. Njezin mrak je razbijala samo svjetlost zapaljenih svijeća koje su stajale na sredini stola. Preko prozora su bili navučeni razderani zastori prepuni paučine. Stol je bio toliko velik da ćemo morati da se dovikujemo dok budemo jeli. Zapravo, ako budemo mogli jesti ono što Leonardo naziva hranom (a nikako nije hrana).
Htjela sam sjesti pored Amande, no onda me je Tuomas povukao za rukav haljine. ''Tarja, molim te, sjedni kraj mene. Ne želim da mi se ono više približava'', reče on, pokazujući na Anette.
Nasmijala sam se i svalila se u jednu rasklimanu stolicu pored Tuomasa. S moj lijeve strane sjedila je Nemo.
''Naravno. Rado činim dobra djela'', rekoh Tuomas, gledajući u pravcu svoje drage prijateljice Anette koja me je ljutito promatrala.
''Tarja, zašto se ti i Anette toliko mrzite?'', upita me Nemo, dok nam je Leonardo sipao u tanjure nešto što je trebalo ličiti na krumpir (a nikako nije ličilo).
''I ti bi ju mrzila da ju bolje poznaješ'', odgovorila sam, miješajući tu gadnu splačinu po tanjuru. ''Jao, fuj, ovo izgleda kao da je netko povratio!''
''TARJA, POBOGU!'', uzviknuše svi s gađenjem.
''Pa što?'', upitah. ''Samo kažem.''
''Prestani da zvocaš i jedi'', odvrati Leonardo, potpuno isto kao i moja baka. Duboko sam udahnula i kušala večeru. Nakon što sam se pola sata mučila da svarim taj zalogaj, šapnula sam Nemo:''Fuj.''
''Slažem se'', odvrati ona.
Privukla sam si posudu sa salatom, kako bih barem malo ublažila taj ukus u ustima. No tada se dogodilo nešto poprilično smiješno. Iz posude je iskočio jedan ogromni dlakavi pauk. Vrisnula sam i skočila na Tuomasa. No, kako je stolica bila rasklimana, prevrnula se i nas dvoje smo završili na podu.
''Jeste li dobr... aaah, pauk!'', zavrištala je Dana.
Sve cure (i Leonardo skupa s njima) vrisnuše i istrčaše iz trpezarije.
''Mislim da sam slomila kičmu'', rekoh, podignuvši se s poda.
''A kako je tek meni!'', požali se Tuomas. ''Razbio sam se na ovaj beton i još si ti tresnula preko mene.''
Marco je, naoružan vilicom za salatu i tanjurom kao štitom, otišao u lov na pauka, dok smo mu mi ostali davali upute:''Lijevo! Eno ga lijevo! Sad malo desno... desno, idiote! Još malo!... Sad je opet lijevo! Lijevo, ne desno!''
''Ako mi cijelo ljeto prođe ovako, ubit ću se'', šapnu mi Amy.
No to još nije bilo ništa. To je bio tek početak...
P.S. Nadam se da vam je dobar post. Željela bih samo reći da ću ubaciti u priču sve koji su mi se dosad javili. Amy, Danu i Nemo sam već ubacila kao svoje prijatelje, a sve ostale ću ubaciti na malo drugačiji način... Samo se još malo strpite i svi ćete biti u priči!
Kiss...
Post je objavljen 28.06.2007. u 12:12 sati.