Gospođa Smrt krenula u pohode.
Pohodila granitne majdane, odlomila tešku stijenu i smrskala dva imenjaka, dva Zaima. Ostalo neznano: teža li stijena ili život njihov granitom brazdan?
Pohodila potom mnoge.
Jučer, kad je dug ljetni dan odlepršao put neba, pohodila gospođa Smrt pjesnika. Šapnula mu tiho: Idemo, Dragutine, vrijeme je!
Dok lagana povorka nestaje, ja im mašem, svima jednako, bez razlike. I granitnim mučenicima koji skupa proživješe manje od pjesnika (pošteno, jer tko bi mogao razbijati stijene čitavo stoljeće?!), i pjesniku kojem pročitajem njegove stihove, i svim ostalima. I čekam (skoro spokojno i slatko) svoj red.
Kasni žetelac
Kasni žetelac ne podiže glave
Iznad klasja dozrelog.On žanje,
Brzo žanje; ne vidi da zlatan
Sunčani prah više ne lebdi
Nad poljem.Smrkava se.Kraj njega
Prolazi, lica ražarenog,
Djevojka tamna sa cvijetom u kosi;
Dovikuje mu, uzdrhtalim glasom,
Večernji pozdrav.Al on je ne čuje;
Samo žanje, brzo žanje, sagnut
Nad crnom zemljom; i ne zna,
Kad noć se spusti da će djevojka
Već otići daleko i samo će njen miris
Lebdjeti nad strništem.A on će,
Ražalošćen,teškim se vraćati korakom,
Sam, kasni žetelac.
Zagreb (Ilica 26),23. kolovoza 1954.,
ponedjeljak,navečer
Post je objavljen 28.06.2007. u 08:27 sati.