Uz blagoslov magle i nebeske pravde
Vreme je, vele, da idem odavde…
(Ne, nije zaspao ovaj moj ludi kočijaš, samo je za trenutak zaustavio kočiju i promatra zamišljeno te perivoje… kojima nikad više neće prolaziti… a toliko su mu prirasli srcu… i svi ti prolaznici…)
Stojim sred jednog raskršća zagledana u svaku milju puta koji me je doveo do ovog mjesta…
Dok vrijeme neumorno istječe…
Kočijaš je zaustavio konje i pušta me.. da se oprostim sa svime što sam zavoljela, i što sada polako prestaje biti dio moje sadašnjosti…
…što god ih manje zavoleš,
manje ti njih nedostaje…
Gledala sam posljednjih tjedana u sve te ljude… nesigurna čitaju li mi u pogledu sve ono što ne zna, ne može ili možda čak ne želi kliznuti niz riječi…
Tuga je nestajala u nevidljivim kapima vremena i nije se omakla ni jedna vinom opijena suza.
I ipak ne izustih… ne pozvah nijednog od ih čak ni u kočiju… da im pokažem koliko su ispunili moje srce… I koliko sam sretna što sam bila ovdje s njima. Baš na ovom mjestu, baš u ovom gradu, tako posebnom, tako drugačijem od svih gradova na svijetu… ulica prepunih tako… normalnih ljudi…
Možda sam i njega, Grad, mogla posjesti ove noći u kočiju…
Ali nisam…
Zatvaram oči…
Svi ti ljudi… sa kojima sam posljednjih godina svog života iz dana u dan otkrivala neku novu sebe, postajala bolja… sa kojima je dobar dio mene odrastao, a ono dijete koje ne puštam postajalo još razigranije i bezazlenije.
Neke sam oplakala nevidljivim suzama svjesnim neophodnosti nekih rastanaka…
(One koji se na kraju nisu pokazali istima odrazu koji su imali u mom srcu i vidljivim..)
Želim osjetiti svaki drhtaj rastanka sa ovim dijelom svemira i zbog toga sam sama ove noći u kočiji.
Osim toga, postoje neki trenuci u kojima samoća tako prija...
(I melankolija je nestala, pleše negdje u hladovini krošnji… jako je vruće ovih dana u kočiji.)
Ipak, pozvat ću na trenutak nekog…
Vesno, dođi malo…
Zagrli me, šapni mi…
To je rijeka koja se više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini
(mogu ja to, ne brini, ma neka boli… najjače što može… ako boli znači da je vrijedilo… nastavi…)
To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost
Sa bolnim osjećajem konačnosti gledala sam ovog jutra u vrhove tih nelogično postavljenih građevina… koje su mi se nekad činile tako ružne, a sada…
Zraka sunca lomila se ispod oblaka (a moje je srce lomila spoznaja da nikad...) …i ugledavši moje oči što su se zacaklile na tren, pohitala mi je radosno u zagrljaj. Ona zna da je volim čak i kada me tako bolno iznenadi, ali sam ovaj put ipak zatvorila oči, pustila svoju najdražu zraku u bezbrižnoj igri sa kapcima i trepavicama, i tako u obasjanom mraku stala razmišljati o nježnim malim talasima, blagost čijeg dodira ne bih nikad osjetila da se baš na ovome mjestu u ovo vrijeme nisu poklopile sve slučajnosti svemira…
Nikad.
Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.
Uvijek se dese i neke stvari za koje je, eto, bolje da se nisu desile, a one koje bi se trebale nikad se ne dese.
Ali zato postoje neki trenuci na koje se nalove zrnca smisla i osvijetle čitave doline uspomena…
Poput onog jednog svitanja… nad lukom… čarobni prsti toplog povjetarca miješali su te modro-ružičaste nijanse… stajala sam tako pogleda utopljenog u tim čudesnim oblacima, ali srca prisutnog na najobičnijem kamenom pločniku na svijetu, u jednom najobičnijem kutku svemira, sa šačicom dragih ljudi.
Osvrni se za sobom i gledaj svoje nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle
Zaustavilo se neumorno lijevanje kiše… Kao da je nebo osjetilo koliko sam željna one jedinstvene ljepote prosipanja mjesečevih bisera po tamnoj modrini mora… i sada raspiruje oblake želeći mi pokazati još malo svog sjaja. Bivala sam tisuće puta do sada zadivljena tim čudesnim prizorom, no posljednjih noći sve dublje upadam u doživljavanje stvari oko sebe… stvari za koje znam da ih više neću doživljavati, ne sa ovog mjesta, ne ovako mala i bezbrižna djevojčica….
Naravno da će biti još i mjeseca i mora i pogleda, ali… hoće li biti ovih očiju?
Obrazi se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto...
Gledam vrijeme kako neumorno istječe…
Zar je već vrijeme da potjeramo kočiju?
Kočijašu, čekaj još malo, dopusti mi još koji pogled, još koje sretno sjećanje… na ovaj predivan dio moje mladosti…
Ili ipak…
Ma krenimo mili!
* * *
Opijmo kočijaša što vozi naše dane
Da ne zna kud se uspinje naš put
Ni pred kojom provalijom će stati
Razigrani vranci ljubavi.
I opet je tako predivno… ne znati…
Post je objavljen 28.06.2007. u 01:14 sati.