Znam da ovo nije ništa novog. Znam da se je ovo reklo već tisuću puta prije mene i znam da će se reći još najmanje tisuću puta poslije, ali ipak.....
Mislim da ne tražim previše od ljudi oko mene. Mislim da ne tražim previše od moje okoline. Mislim da sam ponekad i preskromna, ali ipak.....
Ali ipak.....
Ponekad se osjećam tako usmaljeno. Ponekad se osjećam kao da nema nikoga oko mene, makar se nemogu pomaknuti ni centimatra od silne gužve. Ponekad se osjećam tako malo i nevažno.
U tim trenucima jedino što mi treba je zagrljaj. Ali ne bilokakav zagrljaj. Treba mi zagrljaj koji će biti čvrst, siguran, pun ljubavi. Zagrljaj koji će mi reći: "Ne brini se. Nisi sama. Nisi nevažna. Meni si jako važna. Bez tebe ovi dani ne bi imali smisla. Sve će proći i sve će opet biti u redu.". Treba mi zagrljaj u kojem ću zaboraviti sve ružne stvari zbilje.
Zašto je to tako teško dobiti? Je li to stvarno previše za tražiti? Može li to netko dati i pružiti? Postoji li uopće takva osoba? Ili smo jednostavno svi prepušteni sami sebi, bez pomoći neke druge osobe?
Zašto se osjećamo tako usamljenima? Postoji li uopće nešto drugo osim usamljenosti?
Tražim li previše od ovog svijeta?
Tko zna, ah nitko, nitko ništa nezna. Krhko je znanje.
09.05.2006.
Post je objavljen 28.06.2007. u 00:52 sati.