Marketing
Suočena sa samom sobom, ali u neko drugo vrijeme
Njezin lik jedva se nazirao u tami... Stajala je sama, nekako mi se činila uništena, dokrajčena. Susrela se kao i svi smrtnici s najvećim neprijateljem, životom... Bez imalo milosrđa ostavio je tragove...Tragove koji su se najviše urezali u njezino srce. Prišla sam joj bliže i gledala je ravno u oči. Susret je bio čudan, pomalo zastrašujući, bar za mene. Gledala sam bol i čitala jad iz njezinih očiju. U njima je postojalo tisuću čežnji i neostvarenih želja.
Još je gledam. Nas dvije smo same. Nas dvije i tišina. Tišina, tama i nekoliko dobrih sjećanja. I njih sam čitala iz prekrasnih plavih očiju. Očiju koje su privlačile mnoge poglede, i sad su u ovoj tamnoj i hladnoj noći zarobile moj. Tišina je još neprekinuta...Sama je i ona, nitko je ne dira... Bilo me strah reći bilo što, jer tišina je bila puno moćnija od nas dvije. Ona je zatvorila oči, tako nježno da je jedva istisnula suzu koja je opet nečujno otkliznula niz obraz. Ja sam osjetila neizdrživu bol koja je probadala moje srce. Ali zašto? Sa mnom je sve u redu, zašto osjećam bol zbog neke starice koju je slomio život. Meni je tek otvorio vrata i pustio me unutra. Kroz glavu mi je proletjelo tisuću stvari...Tek mi je sedamnaest godina. Ja, život i svih mojih sedamnaest godina... Pitam se čemu sad ovakav nemir koji mi se uvukao pod kožu. Grize me i ne osjećam se dobro...Osjećam blagu vrtoglavicu, a u glavi će mi sigurno pregorjeti neka sklopka jer nove misli samo mi lupaju od nju. Nemoguće je ostati na nogama kad vam cijeli život leti pred očima! Ali, mene nije dočekao onaj ¨život¨ koji vam projuri kroz glavu prije neke nesreće, ne, ovaj nije bio ni sličan. Ja sam ovaj put doživjela sebe kakvu još nisam upoznala, svoju budućnost. Mislim da sam samo djelićem sekunde bila odvojena od stvarnosti, a već sam držala diplomu s nekog jako dobrog faksa u rukama. Negdje u daljini vidim svoju majku...Bila mi je podrška pri svakoj odluci. Još uvijek je ostala ista, iako ne znam koliko sam godina odjurila u budućnost. Zatvorila sam oči još jednom...Ponovno sam odvučena od stvarnosti...ali nisam sama. Netko je sa mnom. Još slika lika koji se našao ispred mene nije mi nimalo jasna...Približio mi se i utisnuo topli poljubac u obraz.
-Tko si ti? – promrmljala sam, ali nisam dobila odgovor. Samo me gledao. Taj njegov pogled još uvijek osjećam pod kožom. Nekako se uvukao i jednostavno ne želi izići. Kad sam sama, osjećam ga...U mojoj glavi je, čeka konačno oslobođenje. Osjećam njegov topli dah na vratu, i ruke koje me stežu oko struka. Ponaša se zaštitnički, ali zašto!? Tko je on?
Ne mogu podnijeti još jedan onako nježan poljubac osobe koje ne znam. Želim i sama izići iz svoje glave, ali ne mogu! Zarobljena u svom tijelu. Skrivena ispod vanjskog, prljavog oklopa. Čujem glas. Tiho poput večernjeg zvona odjekiva mi u glavi. Novim pojavljivanjem odjek je glasniji. Evo ga, dolazi opet... Sad je toliko glasan da ga više ne želim slušati. Čujem plač. Svoj plač. Dijete je zarobljeno u meni i vrišti. Želi slobodu. Nemoguće je ostati ondje još koju minutu. Svaki trenutak sve me više ubija... Sama sam, s tako velikom gužvom u glavi...Rekla bih neobično, ali večeras mi više ništa nije neobično. Stojim i dalje...Više ne znam što je vrijeme. Prolazi i ostavlja nepopravljiv trag u vječnosti. Ponovno pokušavam pobjeći stvarnosti i zatvaram oči još jedanput. Više nisam sama... Osjećam se presretno i nekako ispunjeno u potpunosti. Okrećem se oko sebe. Svi me gledaju s nekim pogledom punim iščekivanja. Koračam hrabro naprijed. Ja sam u dugoj, bijeloj vjenčanici...
Pravim sitne korake i podižem glavu prema oltaru. On je tamo! Opet onaj isti lik čije poglede osjećam stalno na svojoj koži. Prilazim mu, i on mi opet utisne onaj poljubac zbog kojeg mi ponovno ništa nije jasno. Prinosi svoju glavu mom uhu i samo mi tiho šapne; Volim te!..
Kako čudan osjećaj,na vlastitom sam vjenčanju, a ne znam ispred koga stojim. Njegov pogled osjećam, jer je nekako jak i snažan. Jednostavno ga osjećam...još je tu. I nikako da se odvoji.
I ovo mi je previše, još malo i bit ću emocionalno dotučena do kraja. Ponovno ih zatvaram i čekam da vrijeme prolazi. Ne želim ih otvoriti, jer bi se već našla u porođajnim mukama, sva u znoju. To bi mi bilo previše za večeras. Polako u sebi brojim sekunde, iako mi prolaze sporo kao sati i pronalazim trenutak kad mislim da sam spremna da se suočim s novim događajem. Opet sam sama...Ovaj put negdje u dubokoj i mračnoj šumi... Okolo nema nikoga, osjećam kako želim dozvati nečije ime. Glasnice mi se naprežu i moje usne su se same počele micati. Izgovorile su nešto. Osjećala sam da njega zovem. Nemir me je probadao. Njega nema, a dio je mog srca... Tražim ga, lutam...Nema ga, nestao je. Zašto? Zašto ga izgubim, baš onda kad shvatim da ga imam. Još ne znam tko je on, ali osjećam da je moj. Pripada samo meni, i baš njega želim. Trčim kroz gustu tamu i ponovno ga zovem. I nema mu ni traga ni glasa. Uplakana pokušavam još jednom, ali ni ovaj put nema ništa...Pustila sam tišinu da ponovno zavlada. I trajala je kratko, sve dok nisam čula tihi plač i jecaj. To je bio on. Jednostavno znam, a znala sam i kako ga pronaći. Bio je na onom mjestu, koje bi sad iz ne znam točno kojih razloga oslovila kao naše. Ležao je nepomično i tiho plakao. Svaka suza bila je popraćena novim jecajem i tako bolnim uzdahom kojeg još čujem. Pratio me velik i neopisiv strah. Kako ga izvući iz ovoga? Predozirao se, i ostalo mu je još samo malo od života. Pokušava mi nešto reći, ali nije dovoljno snažan da izgovori te riječi. Tješim ga i govorim mu kako će sve biti u najboljem redu, a i ja i on znamo koliko mu je još ostalo...
Opet miče usne i čujem jedno tiho ¨oprosti¨. Oprosti? Kako, pa uništio si sebe..? A ja sam dio tebe, ti pripadaš meni. I ja sam uništena. Vikala sam iz sveg glasa na njega, a njegovi jecaji bili su sve tiši, rjeđi...dok u potpunosti nisu nestali. Nema ga više. Nestao je, ostavio mi je samo trag zabilježen duboko u srcu. Iako bi to što mi je ostalo oslovila više kao ranu, a ne trag. Njega nema, osjećam da i ja nestajem... Brišem se. Moje oči ponovno se sklapaju...Ovaj put još duže putujem kroz neku galaksiju, nepoznatu ljudskom oku. Stala sam. Tlo pod mojim nogama je čvrsto. Oprezno otvaram oči, jer ne znam što me ovaj put čeka. Opet nešto neobično, na potpuno sam istom mjestu s kojeg sam odlutala. Stojim i gledam onu staricu s početka. Želim ispružiti ruku prema njoj, ali osjećam čudnu bol. Bože!! Moje ruke, stare su i sva koža mi je naborana. Dodirujem se po licu i ne mogu vjerovati koliko je bora na njemu. Svaka je neki trag koji mi je život ostavio. Nema me više, zapravo još sam tu, ali sve je gotovo. Nestalo i izgorjelo u sjaju. Ništa se ne vraća, nema povratka. Sad sam stara. Da, stara sam, ali nisam mrtva. Itekako sam živa! Eto, toliko da još jednom samo na trenutak zatvorim oči... I ispred mene se nalazi neka djevojčica... Sigurno ima 17 godina. Sama je i gleda me ravno u oči. Sad je došao trenutak da i ona proba gorčinu života. Gledam je u oči, i tišina je ponovno puno moćnija od nas dvije... Ona zatvara oči, i gubi se iz stvarnosti... sad proživljava sve što je mene uništilo. Život... Tek sam ga počela živjeti, i novim treptajem nestao je, izgubio se...Djevojčice više nema, tko zna gdje je odnesena i hoće li se ikad vratiti?
A ja? Ja u tišini razmišljam kako ni mene nema, nestajem i odlazim zauvijek s ovog svijeta...O, kako je lijepa stvar vječna mladost... Ali takve nema na ovom svijetu. Onako stara, zatvaram oči. I ovo je bio zadnji put, nema me više, ali ovaj put je stvarno gotovo!..
Srce više ne kuca, da ne prekine tišinu koja godinama čuva ovo čarobno mjesto. Ovo su bile zadnje riječi, zadnji uzdisaji i zadnja tišina koju sam ovako doživjela.
Gotovo je...
*tko je ovo procitao, svaka mu cast
Post je objavljen 26.06.2007. u 23:23 sati.