Marketing
rose: prsti na tipkovnici ...
(prethodni nastavak)
Tamnomodri pogled i dalje je nad njom bdio.
Ubrzo, Rose je posumnjala, bdije li on nad njom ... ili je nadzire?
Nakon incidenta s voajerom, počela je vjerovati da je tajanstveni neznanac štiti. Vremenom se navikla, pa joj je Neznačeva povremena nazočnost čak i godila u usamljenim trenutcima.
Rose se opustila jer se Neznanac uvijek držao na korak udaljenosti i činilo se da prati njezine signale i odaziva im se. Rose se pitala može li On ući gdjegod poželi? Očito je mogao, jer ga njezina zaključana ulazna vrata nisu zadržala.
Onda je Rosei sinula neugodna pomisao, što ako se pojavi, korak od nje, u kupaonici, dok se ona tušira ili koristi toalet. Kad je sljedeći puta postala svjesna njegove prisutnosti, krenula je prema kupaonici. Stala je na vratima, okrenula se u smjeru u kojem je osjećala Neznačevu nazočnost i rekla: Ne!
Zadržala se nekoliko trenutaka iza zatvorenih vrata i osjetila da ju je poslušao i ostao, čekajući je u predsoblju.
Jednoga se kišnog posljepodneva našalila. Osjetivši da je On slijedi u korak, odjednom je protrčala kroz predsoblje, preskočila prag i nastavila skakati kroz sobu, na jednoj nozi. Stala je i oslušnula ...
Prvo muklo zaprepaštenje ... a onda jedva čujni kikot. I ona mu se pridružila, smijući se naglas. No, znala je, fantomski Posjetitelj nije bezazleni kućni duh s kojim se možeš šaliti ... a nije ni četveronožni ljubimac kojeg je moguće dresirati.
Vidjela je što je uradio viritelju i znala je da mu je ćud nagla i naprasita. Pa ipak, prema Rose je dosad bio obziran ... možda prezaštitnički ... možda previše posjednički ...
Vremenom, Rose je počela primjećivati da tamnomodri pogled postaje sve uporniji i nametljiviji. Prilazio joj je sve bliže i bliže, ponekad tako blizu da je osjećala kao da je dodiruje. A onda ju je počeo i stvarno dodirivati. Isprva su ti dodiri bili tako laki i ovlašni da nije mogla biti potpuno sigurna je li ju stvarno dodirnuo ili je ona njegovu blizinu počela osjećati kao dodir.
Nagnula bi se da nešto pogleda i osjetila kako joj je prstom prešao po stražnjoj strani vrata, sve do linije kose. Ili bi na podlaktici dodir prstiju osjetila kao golicanje od kojeg bi je prošli trnci.
Rose je pokušala razgovarati s njim, no on se nije odazivao.
Onda bi i ona šutjela ... ili bi i pitala i odgovarala.
Jednom je čak i zapjevušila, kao da se nadala da će joj se On pridružiti.
You are my sunshine, my only sunshine...
Nasmijala se usred pjesme.
Baš pravi sunčev zračak, koji se uvijek krije iza oblaka ...
A onda ga duže vrijeme nije bilo pa je Rose pomislila da možda više i neće doći, no znala je da se samo zavarava. I nije bila sigurna, želi li da se On ponovo pojavi ili ne želi ...
Jedne je ljetne večeri sjedila za tipkovnicom svoga računala i pisala priču. Rose je povremeno objavljivala priče i pjesme u prozi na svojem blogu, no priča koju je upravo pisala nije bila namijenjena objavljivanju. Bila je previše osobna i Rose ju je pisala za sebe, ne namjeravajući je nikomu pokazati.
... preplavila do tada nepoznata senzacija. Poput vrelog vala prošla mi je tijelom. Marija se uvukla Robertu u vreću za spavanje, u sceni iz romana koji sam tada, kao trinestgodišnjakinja po prvi put čitala. Odjednom, ja sam bila ta Marija kojoj je Robert milovao grudi, ja sam osjetila Robertove usne na svojima ... Duboko u svojoj nutrini osjetila sam niz grčeva koji su mi tijelo protresli neizrecivom slašću ....
Rose se tako zanijela pisanjem da je, osjetivši Njegovu prisutnost, shvatila kako joj On već neko vrijeme stoji za leđima i čita, njoj preko ramena, na ekranu računala, tekst koji je pisala.
A taj je tekst bio tako osoban, tako intiman, da je Rose pocrvenjela od stida ... U trenu je posegnula za kompjutorskim mišem, kliknula na File pa potom pomaknula kursor na Exite, želeći tekst ukloniti, skriti Strančevu pogledu.
No, njezine su prste čvrsto obujmili nevidljivi, jaki i dugi prsti ... i onemogućili je u tome.
Rose se ukočila od zaprepaštenja, a potom od bijesa, pa je pokušala istrgnuti svoje prste iz njegovih. Stisak je bio čvrst, no ipak odmjeren kao kad odrasli odlučno, ali ipak ne pregrubo, sprečava dijete da učini nešto što odraslome ne odgovara.
A potom je Neznačeva ruka odvojila Roseinu od miša i pomaknula je prema tipkovnici kao da joj naređuje neka nastavi pisati ...
Pusti me! Smjesta da si me pustio ... rekla je Rose tihim i mirnim glasom, no hladno i odrješito.
I zaista ju je istog trena pustio.
Pomislila je kako je ne bi pustio da je počela vikati ili moliti. Brzo je zatvorila dokument i ostala ukočeno sjediti u svojoj crvenoj kompjutorskoj stolici, i dalje ga osjećajući za leđima.
A tada je naglo zarotirala stolicu i uspravila se, gotovo skočila iz nje, odupirući se rukama o naslone. Pred njom je stajala izdužena kontura visokog muškarca širokih ramena, no bila je nejasna i maglovita kao da je satkana od tamnih pramenova olujnog oblaka. Jedino je tamnomodri pogled bio jasan. Zurio je u nju.
Rose se uzdigla na vrške prstiju i odlučno isturila bradu u uzaludnom nastojanju da se visokom Neznancu unese u lice.
Ljutito je prosiktala:
Nisi ništa bolji od onog viritelja kojeg si tresnuo o zid!
Da se više nikada nisi usudio ...
Tamnomodri pogled zbunjeno je zatitrao, visoka se Neznačeva figura zalelujala, zatreperila ... a tamni su se magloviti obrisi raspali kao oblak na jakom vjetru ...
Nestao je. A Rose je još uvijek treptala od ljutnje ... i još uvijek je na svoj ruci osjećala dodir njegovih prstiju...
(nastavak slijedi)
Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
For Whom the Bell Tolls
Fotografiju oblaka snimila sam danas poslijepodne, dok sam u mislima pisala večerašnji nastavak Rose.
Dodatak: Oblaku
Oblače, putniče!
Ti koji brzo putuješ,
na krilima
hitrog vjetra,
širokom nebeskom cestom ...
pozdrave moje ponesi
mojem
Dragom ...
ako Ti, oblače,
kiše uzmanjka,
eto Ti
mojih suza ...
najmanju od
njih,
nebeski putniče,
nježno mu
spusti
na dlan ...
Post je objavljen 27.06.2007. u 23:59 sati.