Marketing
O lipnju, pašteti i još koječemu
Još uvijek uživam u godišnjem odmoru. To je jedna od bitnih prednosti rada u još uvijek neprivatiziranom sektoru. Zamislite, imate pravo na godišnji odmor! Cool!
Po važećem kolektivnom ugovoru, neiskorišteni dani G.O. iz prethodne, moraju se iskoristiti najkasnije do 30. lipnja tekuće godine.
A meni krivo...
A meni neugodno...
Sinoćnja nevera rasfriškala je zrak. Tresla su se brda, grmilo i cipalo, a je li se iz svega izrodio običan miš ili nešto drugo, tek ćemo saznati. Ipak se nešto lakše diše, pa taman i bez bronhija.
Jutros sam se zaželija paštete. Ma baš paštete! Pa šteta bi bilo onda ostati bez paštete. Argeta od tunjevine. Na toploj feti friškoga kruva. Mmmm, dobra li je...
Zadovoljno mumam i nešto brčkam po kompu. Di je blog? Di je blog?? Nema ga!!!
Izgleda da je ipak bilo neželjenih posljedica sinoćnje oluje.
U onom sitnom djelu moga pogleda koji nije usmjeren prema ekranu primjećujem kako mi se dio moje prekrasne paštete nalipija po tipkovnici. Ajme smotankovića! Tako mi i triba! Svakodnevno vičem na moga juniora, upozoravam ga da se ne jede za kompjuterskim već za običnim stolom, a pogledaj mene! Krasan primjer dajem. Pravi roditeljski, nema šta...
Ništa sad, nema veze, okrećem tipkovnicu skroz naopako i treskam je, a između tipki ispada čudo jedno svakakvih mrvica, spajalica, mrava, komaraca, tarantela i ko zna čega još sve ne...
Ako ne proradi, kupit ću neku novu. Ima danas dobrih tipkovnica za 49.99 kuna.
U Metroja. Ili Getroja.
Nisam siguran. Ma ima negdi, u svakom slučaju...
A u stvari...ovaj miris paštete na feti toplog kruva vratija me u djetinjstvo. Iako ove moderne ni izbliza ne mirišu kao one „stare“, a ni ovaj današnji kruv nije više onako topao i hrskav kao nekad, ova jutarnja dokoličarska atmosfera me baš podsjetila na te dane.
Volim ovo doba kasnog lipnja, još od kad sam bija dite. ( Bija dite – ma vidi mene, a još sam uvik dite op.a) Završila bi škola, počinjalo je dugo toplo ljeto, iduća školska godina je bila daleka budućnost, sloboda, kupanje po čitave dane, a dani dugi, dugi, puni sunca, svjetlosti i topline. Spavanjac do devet, deset uri, pa nakon toga šugaman u ruke, šlape na noge i pravac na more. A na moru sva ekipa, osim onih koji su morali pohađati produžnu nastavu, pa onda skakanje sa mula u more na glavu, na prsi, salto, bomba, iglica....
Briškula i trešeta u ladu tamarisa...
Miris oleandara.
Oleandri, oleandri...
I taman kad bi zavrućilo do usijanja, to je bija pouzdan znak da je pravo vrime za vratit se doma. Mater i otac bi taman došli iz spize. Nije onda bilo dućana na svakom koraku, onaj famozni topli kruv moglo se kupit na svega tri-četriri mista u čitavom gradu. Triba si čekat u fili barem po ure za doć do štruce kruva.
Najprije bi kod nas u kući nastala navala na novine. Slobodna Dalmacija - obavezno svaki dan, Nedjeljna je izlazila petkom, a svaki drugi petak – „ženski“ Svijet. To je moja mater ka moderna, samosvjesna žena volila kupovat. Bija je u to vrime još neki „Svijet“, čini mi se sarjevski, nisam više siguran, ali ovo je bija baš – „Svijet" za žene. Mislim da je to čak bija prvi časopis u bivšoj Jugi koji je izbacija ća onaj središnji dio sa krojevima, koji je u to vrime bija neizostavni dio svakog ženskog magazina.
Uglavnom za današnje samosvjesne mlade dame koje su u to doba bile djevojčice s kikicama i bijelim dokoljenkama, današnji recimo Cosmopolitan je mačji kašalj prema tom „Svijetu“ osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon šta bi ga mater i sestra temeljito proučile, a prije nego li bi ga „posudile“ susjede i prijateljice, zgrabija bi ga potajice i ćirnija da vidim šta to ima novoga u tada meni nepoznatom svijetu, u pogledima i razmišljanjima nekih privlačnih dragih bića porijeklom sa planeta Venere. U njemu su tada pisala najeminentnija novinarska pera, kako ženska, tako i muška. Suvremene teme i dileme promatrane iz perspektive nekih novih generacija „drugarica, ali i dama“. Ma, bilo je tu još uvik i recepata za kolače i umjerena doza tračeva i žutila, ali upravo ovaj i još neki listovi kao „Start“ ili „Danas“ bili su vjesnici budućih velikih promjena. Doduše „Start“ smo voljeli i zbog nekih drugih vizualnih užitaka, ali upravo u tom magazinu smo mogli pročitati prve tekstove o kompjuterima i informatici općenito.
Prve recenzije ZX Spectruma i Comodore 64. Nije to čak tako davno ni bilo...
Pa kad kažu da je bija mrak...
Još mi je jedna stvar bila upečatljiva baš za ovo doba godine-
iščekivanje novih pisama sa splitskog festivala. Radio Split bi u danima prije festivala „pušta“ tek po nekoliko taktova od svake pisme, pa smo mogli tek naslućivat šta će se slušat tog lita. A tek ono uzbuđenje kad bi se kupija dupla Longplejka ili kazeta sa novoga „Splita“! Pa vrti po gramofonu ili kazetofonu...
Kakva je nova Oliverova pisma? A Terezina? Piva li Mišo ove godine....
Komentari bi uglavnom bili kako ove godine pisme ništa ne valjaju, a prije su bile puno bolje. Naravno, sve je prije bilo puno bolje...
Ne tuguj Dalmacijo...
Postoji li još uvik Splitski festival?
Poala brale, di sam ja ovo danas odluta?
Sve zbog jedne paštete...
Je li više proradija ovaj naš blog???
Ako još nije, vratit ću se sve do stoljeća sedmog....
Post je objavljen 27.06.2007. u 17:00 sati.