Marketing
Znaju li ribari?
Opće je poznato da je poziv ribara vrlo zahtjevan kako po fizičkim naporima tako i po potrebnim znanjima. Već sam u nekim prethodnim promišljanjima pokušao ukazati na složenost bavljenja ovom profesijom. Za uspješno bavljenje ribarstvom ribar treba biti:
- kvalitetan pomorac,
- meteorolog amater,
- brodograditelj i remontni majstor s nekim osnovnim znanjima,
- mehaničar za motore velike snage,
– profesionalni ribar koji zna:
- konstrukciju i izradu skoro svih vrsta ribarskih alata (mreže, vrše, parangali…)
- ribe, rakove i školjke po vrstama, izgledu, ponašanju, obitavalištima, zaštićene i ugrožen vrste…
- načine lova, vrijeme lova, lovostaj i zabrane…
- ekologiju: zaštita mora od zagađenja i devastacije, zaštita nedoraslih jedinki, selektivnost alata za lov određenih vrsta…
U doba mračnog socijalizma i društvenog vlasništva, firme koje su se bavile preradom i prodajom ribe su u svom vlasništvu imale i brodove za ulov te ribe. Na tim brodovima je za svaku profesiju postavljan pojedinac potrebnih znanja i zvanja. Tako je brodom zapovijedao pomorac, o motorima je brinuo brodski mehaničar, o alatima i ribolovu je odlučivao i brinuo profesionalni ribar, a remont i potrebne popravke brodova su rađene u škveru firme.
Dakle biti profesionalni ribar nije zahtijevalo prevelika znanja i ovom su se profesijom bavili ljudi vrlo malog i skromnog obrazovanja. Naravno da ih je u to doba malo tko cijenio, a još manje pitao za mišljenje o bilo kom problemu u ribarstvu.
Danas se obrazovno stanje ribara promijenilo i sada skoro da ne postoji ribar koji nema srednju školu, a dobar dio njih ima i visoku stručnu spremu.
Nažalost, u očima javnosti, a osobito u očima naše politike i političara ribari su i dalje neobrazovani, neškolovani, skoro nepismeni, te ih se i dalje ne primjećuje i smatra nesposobnima i svojevrsnim dnom društvene ljestvice. I dalje ih se ništa ne pita prilikom odlučivanja o bilo čemu u ribarstvu, pa čak i kada se odlučuje o njima samima.
Nije mi jasno da čovjek koji dvadesetak godina, ne tražeći ni od koga išta, sam nabavi sredstva za rad, hrani svoju familiju, familiju najmanje još jednog radnika, nakupca ribe, redovito plaća sve svoje obaveze državi i društvu, izvozom svog proizvoda donosi više nego brodogradnja, a i značajan dio ostvarenog novca u turizmu je zahvaljujući njemu… kako to da taj čovjek nema ni približno odgovarajući status i ugled u ovom društvu?
Ne zvuči li onda još čudnije činjenica: svakih nekoliko mjeseci u zakonima se donose svakovrsne izmjene i dopune koje sobom nose ili promjene alata ili ponašanja na moru ili traže neka nova znanja i zvanja. Pomislio bi čovjek: eto ljudi brinu da se stvarno stanje unaprijedi, poboljša, osuvremeni… Ali, svaka ta izmjena je praćena s određenom svotom novaca upućenih u državni proračun, a provode ih ljudi koji nemaju pojma što, kako i zašto to rade.
Primjera radi: U sklopu školovanja za Zaštitu na radu je i protupožarna zaštita. Naučio sam ugasiti sve vrste požara i na sve do sada poznate načine. Nažalost još uvijek mi nitko nije pojasnio kako se gasi bilo koja vatra na brodu. Na upit predavaču (profesionalcu) da nam to pojasni dobili smo sljedeći odgovor: Nije mi to u planu i programu fonda dodijeljenih sati i ne mogu vam to objašnjavati. Naravno, uredno sam dobio uvjerenje o osposobljenom gasiocu požara na brodovima i, naravno, tek nakon uplaćenih par tisuća kuna.
Post je objavljen 27.06.2007. u 16:39 sati.