Vec dugo nisam napisao nista ozbiljno.
Lezim popodne i citam knjigu moga novoga prijatelja Ivana Bace Sarica i poteku mi suze.
Ne placem, ali suze liju i u meni se opet probudi onaj dobro znani osjeca.
Osjetim neku skrivenu tugu u njegovim stihovima i citam izmedju redova napisanoga.
Citam ono sto razumijemo najbolje mi koji smo daleko od mjesta gdje smo se rodili i proveli svoje sretne dane djetinjstva.
Daleko od mjesta gdje su nasi najmiliji, roditelji, prijatelji sa kojima smo rasli.
Citam knjigu i sa svakim stihom javlja mi se neka tuga znana samo nama koji smo vec dugo vani u drugim zemljama.
Sa svakim kilometrom udaljenosti ta tuga i nostalgija za rodnim krajem je sve veca i jaca.
Znam da vecina ljudi kod nas u Domovini razmislja o "gastarbajterima" i nasim ljudima koji su u inozemstvu u drugim drzavama sirom svijeta, kao o nekome ko ima lovu i briga ga za sve. Njima je lako.
Nije to bas sve tako vjerujte mi. Svaka medalja ima svoje dvije strane.
Citajuci pjesme moga prijatelja Bace, citam zivotnu pricu covjeka koji je iako sretan zivotom u dusi tuzan.
Svi mi ili barem vecina nas koji smo daleko od onoga sto nam je u srcu, imamo neku prazninu koja nas tisti.
Citajuci mene oni koji me dugo poznaju, znaju da sam veseo covjek spreman na salu u svakom trenu, ali ponekad
kad se spuste zavjese i ugase svjetla pozornice i ovaj moj cirkus ima svoju tuznu stranu.
Vratio sam se iz Australije da bi bio blize roditeljima i svome gradu Vukovaru.
Volim Vukovar. Tamo sam proveo lijepe dane svoga zivota i za njega me vezu sjecanja.
Sada nakon tolikih godina moga zivota po raznim zemljama svijeta, shvatio sam da vise ne pripadam tamo.
Srcem da ali tijelom ne.
Moj grad je sada drugaciji nego sto je bio prije rata. Ljudi su se promjenili.
Mnogi od mojih prijatelja su ubijeni..
Tuzno je doci u moj dio grada i svaki puta kada sam tamo osjetim neku tugu.
Samo u moje 3 ulice u naselju gdje sam zivio, u ratu je ubijeno 26 mladih ljudi moje generacije i mladjih.
Neki su umrli poslje rata od prekomjernog konzumiranja alkohola i posljedica logora.
Moze li se sreca mjeriti novcima ?
Ne moze nikada. !!
Mnogi ljudi u Domovini zavide nama i mijenjali bi se, a mnogi od nas koji smo vani zelimo nazad u Domovinu.
Imati zivot sa manje novaca ali zivjeti u mjestu gdje te svi poznaju i u njemu docekati starost i umrijeti ili zivjeti u tudjoj zemlji imajuci vise novaca a docekati starost i umrijeti sa tugom u dusi??
Prije nekoliko mjeseci kada mi je umrla sestra na pokopu je bilo oko 500 ljudi manje ili vise , ne bitno je , ali pitam se koliko ce biti kad dodje nas sudnji dan.
Mnogi nasi ljudi umiru recimo u Australiji a da poznaju jedva nekoliko familija i onda ga spale u krematoriju i kao da nije ni postojao.
Sjecam se slucaja jednoga moga dobrog prijatelja iz Melbourna. Umrli su mu i otac i majka u samo jednom danu, a on nije imao sredjenu putovnicu i kako se potrefilo da su u Australiji vikend i praznici, nije mogao ici na pogreb roditeljima. Tuga ga je iskidala.
Zamislite kako je mojoj majci koja svog mladjeg sina nije vidjela 7 godina, a svoga prvog unuka vec 8 godina.
Nije sve u zivotu onako kako izgleda.
Ovo je tema o kojoj bi trebao poseban post, ali nije mi namjera pisati tuzno nego realno.
Tesko je to razumjeti i mnogi se pitaju "pa sto se ne vratis ako je tako" ?
Nije sve onako kako bi mi zeljeli a neke stvari odredjuju nase zivotne puteve da na to ne mozemo utjecati.
Mnogi od nas koji smo vani, kupili su kuce ili stanove, imaju velike kredite, djeca, skole, poslovi, obaveze.... nije to sve lako samo tako prekinuti i pocet iznova.
Samo od 1991 godine pocinjao sam 3 puta sve iz pocetka skoro od nule i znam kako je to.
Tesko je ponekad nama koji nismo vicni rijecima prenijeti sve sto zelimo, ali lijepo je ponekad sa dragim prijateljima i na ovaj
nacin podjeliti ono sto nas muci.
Puno put sam u zivotu
medju masom bio sam
vec od samog jutra rana
zeljno ceko' novi dan.
......................................
Tuzi mi se neki dan
jedan covjek da je sam.
Imam kucu imam stan
svejedno sam nesretan.
......................................
Tudje sunce miluje me
oci prazne usne nijeme
Sav taj njegov topli car
misli nose u moj kraj.
( Odabrani stihovi Ivan saric Baca - Lutanje sreca i laz )
Danas sam pisao ozbiljno ali vec sljedeci post ce biti u mom stilu, obecavam :)
Post je objavljen 27.06.2007. u 06:21 sati.