NAKON VLASTITE KRVI JEDINO ŠTO ČOVJEK MOŽE DATI JEST SUZA!
Jesu li oni jedino vrijedno blago koje imamo, jedina svjetlost i toplina koja obasjava naše živote? Toliko su dragocjeni te zato i put pronalaženja samo jednog pravog među tolikom nekolicinom ostalih je tegoban. Kada ga pronađemo toliko smo sretni, jer mislimo da postoji netko na ovome svijetu tko nas možda u potpunosti može razumjeti, kome možemo otvoriti našu dušu, a vjerujte da je to sve što zapravo imamo. Duša-ona je ogledalo nas samih. Nije važan niti izgled niti status niti obrazovanje, jer i neuk čovjek bez društvenog položaja može imati ogromno srce, može biti drag, iskren, plemenit, bogat ljubavlju, susretljivošću, osjećajnošću i suosjećajnošću. Prava prijateljstva su toliko vrijedna da mi sami ponekad nismo svjesni koga imamo i što ponekad i gubimo. Mislim da su nam u životu potrebni teški udarci da shvatimo tko nas zaslužuje, a tko ne. To je jedini put kojim možemo uvidjeti koliko su nam prijatelji naklonjeni, da procijenimo njihove osjećaje. Možda je to jako tužno i glupo, ali je to dobar put ka cilju. Svađe, besciljna lutanja sve je to cijena prijateljstva. Najgore za mene jest razočaranje u osobe koje sam smatrala svojim istinskim prijateljima, koje sam poštovala i voljela, ti padovi nikada neće prestati dok ja ne pokažem da cijenim sebe i imam barem mrvicu dostojanstva. Ljudi moraju znati voljeti sebe, da bi tek tada znali voljeti druge. Tužno je to što se počinjemo natjecati jedni s drugima i tamo gdje pobjeda ubiti znači poraz. Sve je uzaludno; možda i naš život i zato čuvajte one koje volite i bezbroj im puta govorite da ih trebate, jer sve je samo put između sna i jave, jer sve je samo život i samo kraj!
Post je objavljen 26.06.2007. u 14:26 sati.